Uvijek imam isti problem, a taj bi bio sljedeći: preskočim vam prepričati dva ili tri bitna događaja i onda kasnije ne znam otkud da krenem. Odlučila sam da će najbolje biti kronološki. Priča o ovim kuglicama počela je još prije otprilike godinu dana kad sam ih ugledala na nekoliko gastro blogova. Pomislila sam: „Vidi kako zgodna ideja, ali meni se okus sigurno ne bi svidio,“ uzdahnula i odkliktala dalje. Stvar je u tome da nisam baš ljubitelj ni jogurta, ni sira, ni mliječnih namaza (to vidite po odsustvu istih na blogu) pa sam mislila da nema nikakvog razloga da labneh bude iznimka. Kakva li je to zabluda bila…
Kad su mi prijateljice došle na brunch (o kojem sam vam ponešto već pričala u postu o kolaču od mrkve), Matea je sa sobom donijela kutijicu punu labneha. Kako bi ipak bila prava šteta imati nešto novo na stolu, a ne probati, prvu kuglicu sam prvo dobro promotrila, onda pažljivo namazala na kruh pa još pažljivije zagrizla i – oduševila se. Okus je lagan, nimalo napadan i ne previše sirast, a tekstura glatka i gusta. Labneh me definitivno pridobio na svoju stranu. Nema puno gnjavaže oko njega (abrakadabra, manje-više sve se samo napravi), ukusan je i podložan bezbrojnim varijacijama.
O čemu se točno radi? O čvrstom jogurtu koji malo posolite, stavite u gazu (ili djevičanski čistu kuhinjsku krpu), ocijedite i začinite čim želite. Cijeđeni jogurt tradicionalno se jede na području koje se prostire od Grčke pa sve do Indije i Pakistana (kad otkrijete kako je stvar jednostavna, počet ćete ga i vi masovno praviti pa će postati novo tradicionalno jelo i u Hrvata). U tim se zemljama poslužuje najčešće za doručak, iako se meni čini kao savršena hrana za partyje, jedna kuglica = točna količina za jednu krišku francuza, a i tako nekako zgodno i šareno izgleda na tanjuru. Anyway, doručak ili ne, labneh je svakako nešto što bih vam savjetovala da probate.
Jeste li od onih što dobro popapre i biftek pa biste se odlučili za neku vatrenu varijantu ili su vam draže neke blaže?
