Profesorica francuskog i engleskog, zaljubljenica u kuhanje, kreativnost i male stvari koje dan i život čine ljepšim. Vaga u vječnoj potrazi za ravnotežom – jednom nogom u teretani, drugom u slastičarnici!
U mom se danu često isprepliću engleski, francuski i miris nekog eksperimenta iz pećnice.
Predajem jezike online i uživo u svom kreativnom studiju Školica u Dubrovniku, sa suprugom vodim restoran Pantarul, pišem recepte za web i kuharice i uređujem digitalni dvomjesečnik Da mi je nešto slatko…
Iza mene su četiri kuharice, a ispred mene… još puno ideja.
Sve je počelo 2007. kad sam iz znatiželje i ljubavi prema hrani pokrenula Da mi je nešto slatko… koji je danas najstariji hrvatski food blog.
S vremenom je blog prerastao u online magazin i zajednicu #Familija, a zatim i u knjige i projekte poput restorana i Školice.
Danas kuham, pišem, fotografiram, stvaram i dijelim sve ono što bi moglo razveseliti i vas, a Da mi je nešto slatko… je mali internetski svemir sačinjen od hrane, recepata, ali i svega ostalog što volim i što unosi #NeštoLijepo u život.
Važan dio slagalice naš je restoran Pantarul. S Milanom, svojim suprugom, vodim ga od 2014. i to je restoran “od ljubavi” kako Milan voli reći. Cilj nam je da se ondje uvijek osjećate dobro: uz dobar zalogaj, za stolom, zajedno.
Stvarajući okuse koji se pamte i učeći zajedno, stvaramo i uspomene. Svejedno je gdje: virtualno kroz #Familiju ili pak za stolom u Pantarulu ili na nekom od tečajeva u Školici – za svakim tim stolom, nastaju priče.
Danas je Da mi je nešto slatko… mjesto veće od bloga s kojim je sve počelo, ali razlog zbog kojeg ga stvaram ostao je isti: radoznalost, ljubav prema hrani i želja da dobra otkrića podijelim s vama.
Ako ste tek stigli, dobro došli.
ili pogledajte kako je sve tijekom godina izgledalo…
… već se vidjelo da mi hrana neće biti mrska. Dapače, nekoliko su mi puta kao djetetu mjerili temperaturu jer sam bila bezvoljna, a na kraju bi se ispostavilo da nisam bolesna nego samo – gladna!
U jesen 2005. upisala sam se na Filozofski fakultet u Zagrebu (engleski i francuski), a naučiti kuhati odlučila sam jednog popodneva nakon što sam u menzi dobila špinat na mlijeku koji majčinome nije nalikovao čak ni po boji, a kamoli po okusu. U početku su to bile osnovne stvari za koje sam upute dobivala telefonski od mame i babe.
Blogove o hrani otkrila sam sasvim slučajno – tražeći recept za slasticu koju sam probala na studijskom putovanju u Francuskoj 2007. Svidio mi se taj vrli novi svijet i odlučila sam pokušati i sama. Ležala sam na plaži i pomislila: “Mogla bih i ja.” Oko imena nije bilo puno dileme – došlo mi je sasvim spontano.
Bilo je to doba blogerskih platformi i old-school internetskog zajedništva, bez reklama, bez sponzoriranog sadržaja, bez društvenih mreža ni algoritama. Recepti su dobili priče (#ReceptNijeSamoRecept), a u komentarima se počela graditi zajednica.
S diplomom FFZG u džepu odradila sam i Cambridge edukaciju za nastavnike, na putovanjima otkrivala čari kulture i gastronomije i sve to dijelila, kako na blogu, tako i u učionicama zagrebačkih škola stranih jezika u kojima sam radila i skupljala iskustvo u prenošenju znanja.
Sjedam na stolicu u redakciji “Dobre hrane” pri Jutarnjem listu. U početku sam kao freelancer radila priloge za koje sam radila styling i kreirala recepte, zatim su mi povjerili fotografske zadatke, a naposljetku i uredničko mjesto za web u nastanku. Osim divnih prijateljstava, tu sam stekla iskustvo i vještine koje su mi olakšale put k vlastitim kuharicama.
S kolegama sam otvorila online školu stranih jezika, spakirala kofere, more knjiga i rekvizita za fotografiranje te fikus kojem je danas puno bolje u kuhinji moje mame nego što mu je bilo sa mnom u Zagrebu. S koliko-toliko sigurnim poslom vratila sam se u rodni Dubrovnik. Lako sam se mogla zamisliti u Zagrebu, ali… #Ljubav.
Oko 18 sati 23. svibnja 2014. Pantarul je otvorio vrata. Nakon godina planiranja i noćnih razgovora koje je nosila Milanova i moja veza na daljinu, nakon brige oko svakog detalja i s ogromnom željom da Dubrovčani imaju restoran u kojem će se osjećati kao doma. Moj bi vam suprug rekao da je to restoran od ljubavi, i to je najkraći i najtočniji opis koji se Pantarulu može dati. Kako tada, tako i danas, trudimo se da se svaki naš gost osjeća ugodno i dobrodošlo i da vas uvijek iznenadimo nečim novim na tanjuru tj. pjatu.
What’s Cooking in Dubrovnik prva je kuharica koja je izašla iz moje tipkovnice, teće i fotoaparata. Pisala sam je djelomično u tajnosti jer nisam znala hoću li je uspjeti dovesti do kraja. Ogroman je to posao. No i u toj tajnosti, cijelo sam vrijeme na umu imala osjećaj koji ću imati kad je uzmem u ruke. Nakon ovoliko godina, navikla sam se imati je često u rukama, ali isti taj osjećaj ponovno me obuzme kad znam da se po njoj kuha i uživa u cijelom svijetu. Veliko mi je iznenađenje bilo kad je osvojila jednu od Gourmand International Cookbook Awards, a možda još i veće kad mi se javio kuhar iz Indije koji je iz nje pripremio ni više ni manje nego – sarmu!
S jednom kuharicom-utakmicom u nogama, ovaj sam put bila hrabrija i u proces izrade kuharice Pantarul doma odmah uključila čitatelje. Testirali smo recepte, isprobavali, muž i ja išli kod suradnika na snimanja i ova je knjiga divan odraz srži našeg restorana – restorana u kojem su svi zajedno za stolom, u kojem se gricka, uživa i razgovara. Kao i u restoranu, i za restoransku se kuharicu pazilo na svaku sitnicu i suradnici koji su sa mnom radili na njoj napravili su fenomenalan posao. Nema mi draže nego kad njezin hrbat iz kojeg vire tri satenske trakice (po jedna za predjelo, glavno jelo i desert) ugledam na fotki nekog interijera s dušom.
“Napravit ću jedan bogatiji PDF s božićnim receptima.” To je bila prvotna ideja no širila se svakim danom sve do točke kad mi je bilo žao da tako lijep materijal ne dobije verziju na papiru. Usred korone, naš se stančić od 45 m2 pretvorio u manufakturu – pakirali smo, printali, izrađivali račune i zatrpali cijeli stan kutijama i kovertama. Bilo je dana kad se bez akrobatskih vještina nije moglo od dnevnog boravka do ulaznih vrata.
Priča se ponovila. Krenula sam s jednim “malo većim” PDF-om i završila na tiskanom izdanju. Unutra je naš obiteljski recept za pincu po kojem u WhatsApp grupi u #Familiji svake godine kolektivno pečemo pincu. Ako imate svoj primjerak ove kuharice, sva je prilika da ste ga dobili s ispravkom. Naime, toliko mi je bilo stalo da taj recept bude detaljan i jasan da sam previše po njemu petljala i na kraju – naravno – pogriješila. Bez obzira na to, korigirana verzija koja stiže na adrese pouzdana je i možete peći mirne duše.
Magazin je kao ideja nastao jednog kišnog poslijepodneva koje sam trebala biti sama sa svojom djevojčicom, a ona je dobila poziv za igru, a ja ostala #HomeAlone.
Tadašnji su newsletteri bili predugački mailovi s PDF knjižiicama kao prilogom (sve su te knjižice danas dostupne u #Familiji). Magazin je kao format bolji: daje prostor drugim glasovima i perspektivama, nema reklama i sadržaj je evergreen. Volim ga jer me održava u kreativnoj formi između većih projekata kao što su kuharice. Također, stvaranje magazina potiče me da uvijek istražujem nešto novo i da prisutnije promatram život.
Najdraže mi je kad mi pošaljete sliku kako nedjeljom uživate u novom broju uz kavicu ili čaj, u svojih pola sata tišine i mira.
Sa Školicom je “Da mi je nešto slatko…” napokon dobio i opipljiv dom u stvarnom svijetu. U Školici se godišnje odvijaju dva ciklusa tečajeva engleskog i francuskog (uživo i online), organiziramo kreativne radionice, a uz prethodnu najavu moguće je dogovoriti i cooking class za grupe do šest osoba.
“Ajme kako ti je ovdje lijepo,” najčešća je reakcija polaznica koje uđu u ovaj low-budget, ali high-vibe prostor. Uvijek doza smijeha, čaša ili šalica u ruci i metoda korak po korak. Pogreške nisu smak svijeta, a male pobjede redovito slavimo (uvijek treba naći razlog za slavlje!).
