Ovih sam dana jako (ali stvarno jako) razočarana društvom u kojem se nalazim. I pritom ne mislim na divne ljude koji su mi prijatelji i koji sa mnom dijele stavove, mišljenja i pogled na svijet. Mislim na ovo šire. Ja glasujem u ime svakog čovjeka. Jer svi smo mi na prvom mjestu ljudi, a tek si onda možemo zalijepiti sve ove etikete koje tako rado lijepimo, kako drugima, tako i sebi samima. I po meni bi jedino to trebalo biti bitno. Ni boja kože, ni seksualno opredjeljenje, ni datum rođenja, ni politički stavovi, ni nacionalnost, ni vjera. Samo mjera ljudskosti u svakome od nas.
I poželim se odseliti. U Pariz npr. Ali onda Aleksandar Stanković zapjeva pa mi se na tren učini da nije sve tako sivo.
A onda jučer ujutro pročitam ovo pa mi se opet zasivi. Shopping centar na istanbulskom Taksimu ili apartmansko naselje na Srđu. Sve je to isto. Podršku – barem ovu virtualnu – danas šaljem u lijepi Istanbul.
I sjetim se da vam zapravo nisam ispričala ono što me na tom putovanju možda i najviše opčinilo (a već ovaj tjedan idem u nove pohode ) – tržnica začinima Misir Çarsisi, engl. Spice Bazaar. Na sasvim drugom kraju grada od ovog gdje se sad događaju nemiri, preko puta Nove džamije (Yeni Cami) okićene golubovima nalazi se raj za ljubitelje kuhinje.
Taj raj ima oblik slova L i sagrađen je u 17. stoljeću novcem koji je dolazio uglavnom od poreza prikupljenog u Kairu pa se zato zove i Egipatski bazar. Osim toga, kao pravi raj, ne radi nedjeljom, a ostalim je danima otvoren od 7 do cca 20 h. Najbolje je doći ranije ujutro, prije nego što se horde počnu slijevati.
Na svakom kraju spomenutog slova L nalaze se monumentalni ulazi, a unutra… Trgovina do trgovine prepuna začina, čajeva, mirisnih ulja, svega.
Osim prehrambenih divota, sve je više i suvenirnica. Kao i na Stradunu. A to je šteta jer na Kapali Çarsi (Grand Bazaaru) ima i više nego dovoljno takvih sadržaja.
Kao prava uzorna štreberica, prije putovanja napravila sam si popis začina bez kojih povratka doma nije bilo. Uvjerena kako će ružine i narančine vodice biti na svakom koraku, bila sam malo razočarana kad sam shvatila da zapravo većina trgovaca prodaje neke standardne začine za koje uopće nije potrebno potegnuti do Turske – uz sve dužno poštovanje, cimet, obični čili i papar ne golicaju mi baš previše kulinarsku maštu (što, naravno, ne znači da mogu zamisliti kuhanje bez njih).
Taj prvi posjet bio je ionako kratak i večernji i bila sam preumorna da bih se mogla usredotočiti na pretvaranje cijena iz turskih lira/kg u kn/100 g. Za koji dan sam se vratila sama. Nije imalo smisla terorizirati suputnice njuškanjem golemih količina praha u maniri pravog policijskog njemačkog ovčara.
Izvadila sam svoj popis i krenula redom. U većini su me prodavaonica blijedo gledali, ali našla sam dvije koje toplo preporučam: Arifoglu (čim uđete na glavni ulaz preko puta Yeni Cami, jedna od prvih trgovina slijeva) i Kral Elmas (izvan same zgrade Bazara, u pokrajnjoj ulici, adresa: Hasircilar Cadesi 6). Općenito, u toj ćete ulici, kao i u ostalima oko samog Bazaara, naći zanimljivije namirnice i posuđe nego unutra. U te sam dvije trgovine pronašla sve što sam tražila. Oh joy. Bila sam jako sretna jer ni u jednoj ni u drugoj – nema cjenkanja! Nakon par dana konstantnog potezanja za rukav i nadmudrivanja s trgovcima bio je pravi užitak pogledati cijenu na vrećici i upravo toliko novca izvaditi iz novčanika.
Međutim, osim što te dvije trgovine povezuje kvaliteta robe koju nude, povezuje ih i neka razmirica (nisam uspjela skužiti koja). Naime, ni jedan ni drugi trgovac nisu bili baš presretni kad su me vidjeli s vrećicama onoga drugoga i uporno su me pokušavali uvjeriti da me onaj drugi opljačkao i da svakako tu istu stvar trebam kupiti kod njih. Nisam se dala baš previše uzrujati.
Obojicu je zaintrigirao popis koji sam donijela sa sobom i stvarno su bili i više nego ljubazni. U obje sam trgovine dobila po šalicu neizbježnog crnog čaja. Čašicu čaja će vam ponuditi iz čistog gostoprimstva gotovo na svakom koraku. Obično se pije nezaslađen i nose ga na tacni kakvu vidite na ovoj slici ispod.
Ako vam je to pak pregorko, možda vam daju i izmišljotinu koju su iskemijali samo naivnim turistima u čast – “čaj” od jabuke – sladak i prilično ukusan instant prašak koji se pije topao i koji se prodaje posvuda (kao i ljubavni čaj te čaj za relaksaciju te neka presmiješna turska Viagra).
Stariji gospodin u trgovini Kral oduševio me svojim savjetima i svim divotama koje je vadio iz raznoraznih ladica. Nažalost, kod njega se ne smije fotografirati i čak ni moje najfinije i najpristojnije zamolbe nisu urodile plodom. Dokaz da mame nisu baš uvijek u pravu i da ljubazna riječ ne otvara svaka željezna vrata.
Općenito, u svom moru rahat lokuma (omiljena mi je vrsta bio crveni – od šipka s cijelim lješnjacima), baklava, slatkiša, čajeva, začina, sireva (super mi je neki koji se prodaje u dugim trakama, mislim da ga zovu anđeoska kosa ili tako nešto – ako netko zna nek’ me ispravi), maslina, sušenog voća, orašastih plodova, listova vinove loze, janjećih glava (koje su koliko čujem za Turce prava delikatesa) nije se lako snaći i zato evo nekoliko savjeta koje sam pokupila od pametnijih od sebe.
- Birajte specijalizirane trgovine s dugom tradicijom (bolje da imaju što manji asortiman, znači da je pomnije biran – ili bi barem tako trebalo biti).
- Ne sramite se pitati da nešto pomirišete ili probate – what you smell is what you get.
- Kupujte u lirama (kad izvadite eure, oderu vas malo više – baš kao i kod nas na obali).
- Tražite da vam vakuumiraju kupljenu robu – sačuvat će se miris i aroma i nećete imati neugodnih iznenađenja kad stignete kući i otvorite kofer (osim ako vam se ne dogodi kao u mom slučaju da fino vakuumirate asortiman najljepših lokuma koje ste našli za VIP-a, ali ih onda negdje putem zagubite :/ i to tek shvatite kad otvorite već spomenuti kofer.)
- Ne kupujte začine u turističkim setovima niti one s hrpe – koliko god pitoreskno izgledali, zdrav razum vam govori da su izgubili sav miris i aromu. Arifoglu i Kral začine prodaju u vrećicama.
- Ako želite zaista pravi kvalitetan začin, budite spremni i platiti malo više. To što ima šafrana na sve strane, ne znači da je onaj pravi, kvalitetni bagatela. Najbolje je tražiti iranski koji je obično pakiran u sasvim malim plastičnim posudicama.
- Ne zaboravite da u boljim trgovinama možete kupiti i lijepe mješavine esencijalnih ulja koje znaju biti bolje i od najfinijih parfema koji se prodaju po parfumerijama.
- Kava. Nemojte se vratiti bez vrećice dobre turske kave. A uostalom, to je genijalan ziheraški poklon kad niste sigurni u začinski ukus onih kojima donosite suvenir. Tik uz Spice Bazaar, na adresi Tahmis Sokak 66 Eminönü nalazi se Kurukahveci Mehmet Efendi – pržionica kave pred kojom je gužva od 0 do 24 h. Dobro, ne baš od 0 do 24, ali u svakom slučaju tijekom cijelog radnog vremena. Ta pržionica posluje već tri generacije, nešto više od 140 godina i na dan izbaci na tisuće papirnatih smeđih vrećica punih nevjerojatno fino mljevene kave koja se melje i prži upravo ondje. Kad su me vidjeli s fotoaparatom, bili su silno ljubazni, zvali me unutra, svi spremno pozirali i natjerali čak i mene da me fotografiraju sa šefom. Kavu ne pijem pa vam ne mogu dati osobni dojam, ali moj VIP je bio oduševljen vrećicom koju je dobio. Ali ono što vam mogu reći je da čak i meni – nekavopiji – pred ovom trgovinom sve miriše božanstveno.
- Zabavite se i probajte nešto što nikad niste – to bi trebao biti smisao svega.
Zanima vas što sam donijela sa sobom? Morat ćete se zadovoljiti Instagram fotkom.
U smjeru kazaljke na satu, počinjemo od 1 h:
- Sušene cvjetiće ruže (jako fino mirišu – vjerojatno su ih natopili kojekakvim umjetnim čudesima, ali riskirat ću).
- Közmatik – zgodnu tavu u kojoj se lako mogu dimiti balančane (patlidžani ako baš hoćete) i onda od njih praviti divni namazi (post u pripremi).
- Začine i druga zadovoljstva iz vrećice i bočice: urfa (favorit), mix za ćufte, baharat (mješavina začina za janjetinu, ribu, piletinu i juhe), mastik, sumak (još jedan favorit), za’atar (mješavinu), ulje badema, ruže i naranče i lješnjakovo ulje. Famozni cream of tartar (nešto slično prašku za pecivo što se često nalazi u američkim receptima).
- Nekoliko zdjelica s tradicionalnim uzorcima i sahan – tavicu u kojoj se tradicionalno pripremaju jaja (s kobasicama npr.)
- Sušene patlidžane (trenutačno stoje u zdjeli u dnevnom boravku i zbunjuju apsolutno sve posjetitelje. Neki su bili uvjereni da je riječ o morskim plodovima.)
- Salep – tradicionalno tursko piće koje se pravi od korijena orhideje – jako ukusno uz malo cimeta, a može se koristiti i kao baza za kolače.
