Uhvatio me neki strah od ovog pisanja o Istanbulu. Sve mislim da će mi nešto promaknuti i da ću nešto važno zaboraviti pa od straha nisam ni počela. Skroz glupo, znam. A i fotografija ima brdo pa ih nije lako probrati. Ma smislila sam još milijun izgovora zašto da pisanje … Odgodim. Ali danas je dan od hvatanja u koštac (napomenuo mi VIP neki dan da je to totalno glupa riječ i fakat ima pravo) sa svim i svačim. Usput, počistila sam i komentare u spamu i jako mi je žao što vidim da su neki sasvim legitimni i lijepi komentari ondje završili, sad su svi vraćeni na mjesto koje zaslužuju.

Dakle, khm, khm: Istanbul.

Krenule smo u petak popodne u kvartetu. Upoznajte akterice slijeva nadesno (akterice, suzdržite se od komentara kako niste dobro ispale, ovaj put se ne uvažava).

Mene znate. Preskačemo.

Zrinka – susjedska ljubav otkad znamo za sebe. The heart of the party. I uvijek za akciju. Prije prve jutarnje kave nekad ima blistave trenutke (ali hm…ja kavu ni ne pijem pa mi je cijeli dan prošaran blistavim trenucima).

Rea – prijateljujemo već pune 23 godine (netko bi mogao pomisliti da smo stare, ali zapravo samo jako dugo prijateljujemo). Tipičan vodenjak s izrazitom ljubavi prema spajanju nemogućih kombinacija nakita, čizmama sa šljokicama, kaputima s leopardovim uzorkom i divnom sposobnošću da stvari sagleda iz svačijeg kuta. I zato je volim najviše na svijetu.

Romana – glas razuma u ovoj četveročlanoj kombinaciji. Organizatorica par excellence. Treba vam hotel, restoran, obilazak i prijevoz, sve to u roku odmah i po mogućnosti jedno blizu drugom? Riješeno. Osim toga, ima sposobnost (koja izaziva strahopoštovanje) dozivanja istog(!) taksista u milijunskom gradu više puta zaredom. I Carrie bi se posramila.

A u avionu – show. I to olfaktivni. Naime, vrlo blizu iza nas sjedila je grupica od 20 Mladoturaka ili preciznije, turskih tinejdžera. Što ih je toliko radilo u Hrvatskoj i zašto su imali policijsku pratnju, a nikoga odraslog uza se, ne znam, ali znam da im malo sapuna i vode ne bi bilo škodilo (nisam jedna od onih kojima smeta svaka sitnica i u Turskoj se moj nos sasvim fino snašao (osim po jednom pitanju, ali to je zasebna priča), tako da nije pitanje predrasuda nego – dezodoransa.

Kako primirisali, tako i odmirisali – let do Istanbula traje 2 sata, ali Istanbul je u drugoj vremenskoj zoni (kod njih je sat više) pa se nemojte čuditi kad pogledate avionsku kartu pa vam let u jednom smjeru traje tri sata, a u suprotnom samo sat. Niste poludjeli i ne, nije greška. Samo se sjetite gradiva zemljopisa iz šestog osnovne.

Aerodrom zvan Ataturk pregledan i korektan, strelice na sve strane, nećete ostati ni gladni ni žedni, a ni izgubljeni. Nas je dočekao vozač iz hotela i pravac hotel. Prošli put kad sam putovala u Kopenhagen pitali ste za hotel pa ga evo odmah tu: Yasmak Sultan. Super mjesto s uslužnim zaposlenicima, na par minuta od Aja Sofije (ako rezervirate unaprijed, možete proći vrlo povoljno). Topla preporuka.

Gledale smo kroz prozor auta, valjda očekujući da će se netko u dimijama materijalizirati uz autocestu, no kako se to – vidi čuda – nije dogodilo, sasvim smo se zadovoljile nekom turskom verzijom Miša Kovača koja je dopirala s vozačevog radija.

Sad premotavamo malo naprijed i spajamo dva dana. Naime, dva smo dana jele u restoranu.

Prve večeri odmah po dolasku otišle smo u Imbat, po TripAdvisoru restoran br. 1 u Istanbulu. Cijene vrlo pristupačne, hrana ukusna, konobar uslužan, u samom centru starog dijela grada, Sultanahmeta. No trebate rezervirati unaprijed (općenito, to nije loša ideja za sve malo bolje restorane) jer inače nema šanse da upadnete kao padobranac. Ambijent me nije baš oduševio, stolovi su malo nagurani (ali takav sam dojam stekla na većini mjesta) i općenito interijer nije nešto što će vam se urezati u pamćenje, ali zato hrana jest. A to je za mene puno bitniji dio priče.

Počele smo s mješavinom meza (ljubljenih meza i mezica). Nema čega nije bilo. Grah s cimetom, cacik (ili po rasprostranjenijem grčkom imenu: tzatziki) (namaz/umak od jogurta, krastavaca, začinskog bilja i češnjaka – njega će vam ponuditi doslovce na svakom koraku), ukiseljene (a ne prekisele) marelice, namaz od paprike, yaprak dolme (listovi vinove loze punjeni u ovom slučaju rižom – mljac).

Jedino bih voljela da su to posluživali s nekim domaćim kruhom jer je u ovom slučaju kruh pola priče.

Za glavno smo jelo jele svašta različito, a ja sam se odlučila za janjetinu s kestenima i nekom čudnom konstrukcijom nalik jedru od krumpira. Sočno, svježe i izbalansirano. Ja sretna.

Za desert smo podijelile njihovu selekciju deserata koja se sastojala od kolačića od sezama, nekih pudingasto-grizastih (i ukusnih) varijanti i meni najboljeg dijela: sladoleda od ruže.

Popila sam i čašu Sultanye bijelog vina i sad mi je žao što na aerodromu nisam potražila bocu da donesem doma (to se vino pravi od sorte od koje se prave i žute tzv. sultanija grožđice) – lagano, pitko, aromatično, voćno sa sasvim blagim mineralnim notama. Skoro pa prozirno. Rea (koja inače baš previše i ne ljubi vino) rekla je da joj je ‘kao sokić’.

Drugi dan, trk’ u sasvim drugi dio grada, taksijem onamo i nazad (tu se Romana iskazala kao vrstan lovac na te brze žute automobile), a sve za večeru od koje sam nekako očekivala više. Meze by Lemon Tree restorančić (meyhane) je u kojem (za razliku od Imbata) prevladavaju domaći. Bio je pun, mi smo se kasno sjetile i jedino kad smo mogle večerati bilo je u 22 h. Opet vrlo goli zidovi, stol jedan vrlo blizu drugog. Neke hipstersko-minimalističke meze, rekla bih. Definitivno s modernijim štihom. Od cijelog obroka meze su mi (opet :)) bile najdraži dio mada su bile pikantnije nego što volim (a volim prilično pikantno). Zanimljive kombinacije s patlidžanom, povrćem i jogurtom i svježi inćuni s lukom.

Poslije toga probale smo pomalo od svega – hummus s pastramijem (sušena i dimljena govedina koja mi nije do kraja sjela), lignje s taratorom i orasima (izvrsno – mada su bili neki gigantski, ali vrlo mesnati i fino mekani lignji), neka pita u kojoj je bilo loja pa me nije osvojila i kozice nalik curryju (nešto što bih ovako na prvu prije povezala s Indijom nego s Turskom, ali lijepog, punog okusa i svježe).

Sad kad pogledam, najveći je problem na tom mjestu zapravo bio što konobar nije bio pretjerano na ti s engleskim pa nismo bile sigurne što i koliko naručujemo, a i cijelo nam se vrijeme pomalo nametljivo motao oko stola. Ali ipak, da završimo pozitivno – super je što imaju meze koje sami birate iz ponude podijeljene na riblje i povrtne. Dosta ih je već bilo i nestalo dok smo mi došle tako da očito imaju sve vrlo svježe.

Zadnji put kad smo malo zamezile bilo je u ponedjeljak, na dan odlaska. Otišle smo u Mesale cafe, blizu Arasta bazaara (najzapadnjačkijeg od ovih koje smo posjetile) i Plave džamije. Veliki kafe/restoran u kojem ćete naići na mješovito društvo turista i domaćih. Možete nešto pojesti po vrlo pristupačnim cijenama, pušiti nargile (dvije vrste: obične i s aromom jabuke) i ako volite, zaigrati damu, kao što rade domaći.

Navečer imaju i program s dervišima (mi smo taj dio odradile na drugom mjestu). Tu smo isto svašta lijepo pojele, a najbolji dio – bolji nego u ijednom od dvaju restorana bio je je kruh tanak kao papir. Taman prava podloga za hummus, tzatziki, dolme i tomu slično. A i baklava im je bila ok.

Zajednički nazivnik svih ovih mjesta bio je tzatziki/cacik – nudili su nam ga svuda. Isto kao što u Dalmaciji valjda nema tri restorana koji za couvert ne nude paštetu od tunjevine. Ali ne bunim se jer ga jako volim. Često ga smutim i pojedem s krekerima, ali budući da to svi vjerojatno znate, danas imam jednu bonus ideju.

Sjećate se labneha ili po domaći base? Zašto ne labneh od tzatzikija? (Ok, ova sintagma zvuči kao kineski, ajmo po domaći: kuglice od cijeđenog jogurta s krastavcima.)

Ta mi je ideja sinula još prije puta u Tursku i rezultat me totalno oduševio. Ocijedite jogurt (moj favorit je Dukatov grčki jogurt Dukatos), dodate mu ostale sastojke i oblikujete kuglice. I imate bombu (bombice?) za sljedeći tulum ili večeru.