Postala vam ja gospođa. Zapravo, sve je isto kao što je bilo i prije 16. listopada. Lipe cvatu, sve je isto k’o i lani, samo što sad na ruci imam prsten. Dobro mi je nekako sjeo, ništa ne žulja i dobro smo se skompali. Kao prava uzorna – ahem – gospođa pazim da mu se što ne dogodi dok perem suđe.

A to nas dovodi do dijela koji osjećam kao puno veću promjenu u svom životu. Mislim dakle jesam. Perem suđe dakle imam kuhinju. I kuham u njoj svašta i često i nadoknađujem sve propušteno od proteklih godinu i pol. Već smo imali nekoliko večerica, družili se, smijali, pijuckali i kuću napunili smijehom i dobrim raspoloženjem.

Isto tako bilo je za moju rođendansko-djevojačku večer. Nisam vam ja od onih anglosaksonskih izmišljotina pa sam preskočila krune i perje i slične rekvizite. Skupila se mala, ali najdraža ekipa i uz dobru hranu i pitko vino ćakulalo se dugo u noć. Nije bilo ni klasičnog predjela, glavnog jela i deserta. Sve mi nekako srcu postaje draži sistem koji u Pantarulu jako dobro funkcionira: svačega na sredinu stola pa svi dijele. Tako smo i mi. Paštetica jedna, pašteta druga, labneh, pršut, krekerići, sir itd… Pa grickaj.

Nitko nije ostao gladan, a meni je nekako najdraže bilo baš ono što nisam napravila ja nego moja kuma (opet neka ozbiljna riječ i titula) Rea. Prijateljice od vrtića, uvijek tu jedna drugoj kad treba, razumijemo se i bez riječi.

Shvatila je tako Rea da ja zbog posla ništa neću stići za tu djevojačku pa mi je dala ruke, napravila jednu paštetu i došla pomoći sve što je trebalo prije nego što je ostatak ekipe stigao.

Ova pašteta od tune je dakle, kumska. Kumska u smislu da će vam uskočiti kad god je potrebno i da se na nju možete osloniti. Uz Rein blagoslov, evo i recepta koji je genijalno jednostavan i koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim (recept se nikako ne može nazvati light pa je jasno kao dan da nećete baš pretjerivati ni s količinama ni s učestalošću konzumacije. Ili možda hoćete? Ali odrasli ste, znate se valjda paziti i sami).