Ništa nas ne smije iznenaditi.

Za one koji su moje generacije ili mlađi tih par riječi vjerojatno nema baš neki poseban prizvuk (nekima će možda jedino pasti na pamet Tomićeva knjiga), ali oni mrvu stariji sjetit će se vježbi sigurnosti (bezbednosti?) iz Titovog doba, evakuacija školskih zgrada i, prema onome što čitam na internetu, borbi „plavih“ i „crvenih“. Prema onome što mi je pak mama ispričala, na dan NNNI, svake se godine u isto vrijeme „nenadano“ provodila evakuacija njene školske zgrade tako da svi budu spremni u slučaju bombe ili terorističkog napada. Uvijek su mi bile zanimljive te evakuacije (bilo je nešto „dojava“ o bombama kad sam ja bila u gimnaziji – uglavnom 6. sat ili kad je bio najavljen neki test). Svi izađemo na cestu i što onda? Čekamo da škola odleti u zrak i mi svi skupa s njom (i ti i mi i ja skupa sa mnom)?

No, bilo kako bilo, uistinu nas ništa ne smije iznenaditi. Pa čak ni keksi koji su tanki milimetar i pol, glavni sastojak im je zrak, od promjera 2,5 cm dođu na promjer 10 cm u roku od 5 min i tako su dobri da ne mogu opstati ni jedno popodne, a da ih ne čuvaju naoružane jake snage MUP-a ili Sokol Marić (ili oni snopovi laserskih zraka koje postave u muzejima oko skupocjenih umjetničkih djela).

Tko bi rekao da Šveđanima (ovi su keksi inače švedski) tako dobro ide pečenje keksića? Švedski keksići iz snova pa sad ovo – gdje im je samo kraj? Ne znam na koji da ih način još nahvalim (svaki cigo svoga konja hvali) pa zato prelazim na recept. I da, ovo obavezno ide na listu slatkiša za ovaj Božić…

Nemojte se prestrašiti izgleda ni načina pečenja, meni su uspjeli iz prvog pokušaja (ovog sa slikama) pa nema razloga da isti slučaj ne bude i s vama.

(Prema receptu iz The Complete Cookie Book.)