Kako nekoga u jednoj minuti navesti da kaže riječ biscotti, a da pritom ne spomenete niti jednu od sljedećih riječi: keks, peći, Italija, brašno, slatko? Stvar se dodatno komplicira jer ne smijete koristiti ni riječi koje pripadaju istoj porodici kao već navedene riječi pa tako ni npr. talijanski ili pećnica ne dolaze u obzir. Pješčani sat neumoljivo ide, donja hrpica pijeska raste, gornja vidno mršavi, a vama na pamet padaju samo baš one riječi koje ne smijete upotrijebiti.

Tako otprilike izgleda igra Taboo s kojom sam se prvi put susrela na jezičnim vježbama iz francuskog na fakultetu i moram vam reći da je jako zabavno kad se skupi omanje društvo i kad krenu najrazličitije asocijacije. Tako je bilo i u ovu nedjelju kad mi je došlo par prijateljica i kad smo se nakon runde Pictionaryja (u kojoj sam čak uspjela nacrtati vatrogasni dom tako da je moja kolegica Julija uspjela pogoditi o čemu se radi i bila sam zbog toga silno ponosna) bacile na Taboo. Od objašnjavanja pojma „space shuttle“ sam odustala čim sam ga ugledala na kartici, ali s amebom nije bilo problema. Kažem ja: „živi organizam“, Kika kao iz topa: „Ameba!“ – pa sad vi meni kažite kako joj je to pod milim Bogom prvo palo na pamet?

No vratimo se mi biscottima. Ja ću prekršiti sva pravila Tabooa i reći vam da se radi o keksima koji se peku u dva navrata, potiču iz Italije, rade se od brašna, jaja, cukara i sličnih jednostavnih stvari kojih uvijek ima kod kuće i taman su onoliko slatki koliko treba. Idealni za umakanje u mlijeko. Podijelit ću s vama još jednu zanimljivu stvar, a to je da, ako su dobro zatvoreni, mogu održati svježinu i do mjesec dana! Jedini način kako se to u našem sladokusnom kućanstvu moglo doznati je da se kutija zametne i pronađe nakon mjesec dana i tako je i bilo (inače, da smo znali gdje su, ne bi ovi biscotti doživjeli ni 2, a kamoli 30 dana). Imajući ovaj podatak u vidu, ovo će vjerojatno ove godine biti jedni od prvih keksića koje ćemo doma peći za Božić.