Sjećate se da smo prošli ispred kraljevskog dvora i vidjeli stražare i na kraju završili u ludoj Christianiji? E pa to je bio zadnji dan našeg boravka u Kopenhagenu, a mene su tabani cijelo vrijeme svrbili da jedno jutro otiđemo na doručak negdje gdje ima pravog danskog peciva. To sam si bila zamislila još u kauču u Zagrebu, čim smo kupili karte i čim sam počela malo istraživati o tome što se u Danskoj jede (bila sam ja napravila toliki popis da bi za isprobavanje svega toga trebalo brat bratu mjesec dana – puno se toga s popisa moglo preskočiti, ali dansko pecivo ne).
Navodno se u Kopenhagenu na nekoliko mjesta može pojesti dobro dansko pecivo, ali s obzirom na ostatak naših planova za taj dan odlučili smo se za Lagkagehuset u ulici Torvegade. Lagkagehuset je lanac pekarnica/slastičanica u Kopenhagenu (ima ih petnaestak) i ne biste vjerovali koliko je to mjesto prometno (nije ni čudo s obzirom na to kakav asortiman kruha i kolača nude). Kad uđete, morate uzeti listić s brojem kao da ste došli u banku (ja to naravno nisam primijetila, ali je prodavačica bez obzira na moj propust vrlo ljubazno ispunila sve moje muzičke želje za tipično danskim proizvodima i pratećim objašnjenjima). Nije bilo lako odlučiti pa sam uzela i koje pecivo više nego što je trebalo, a Milan me čekao za visokim stolicama do prozora, zadovoljno miješajući espresso koji je konačno bio po njegovom guštu i pružajući mi toplu čokoladu koja je davala sve naznake da će biti po mom guštu.
Gledajući kroz prozor na šarene kuće koje su se načičkale duž kanala, sve smo prvo podijelili po pola, a onda istovremeno zagrizli prvo pecivo. Pa istovremeno uzdahnuli, pa rekli „mmmm“ pa onda “uuuuu” pa “aaaaa” pa „ajme“ pa „uh“ pa „ah“ pa opet „mmm“ i tako ukrug sve dok nismo dovršili jednu po jednu vrstu. Svo to ajmekanje bilo je uzrokovano savršenim topljenjem peciva u ustima – mekano, slojevito, napunjeno nadjevima koji su puni okusa i ne preslatki. Jednom riječju, savršeno. Ne mogu se sad baš sjetiti jesmo li o čemu razgovarali u tom trenutku jer smo se samo bili usredotočili na male škartoce pune užitka koji su ležali pred nama na pultu. Probali smo pecivo s vanilijom, s mjendulima, s cimetom, s laganom pekarskom kremom i neko koje je imalo jedan vrlo zanimljiv i mrvičast sastojak koji nažalost nisam uspjela dešifrirati. Treba li napomenuti da sam se poslije svog tog degustiranja osjećala kao bumbar od 1m 69? Mislim da ne (sva sreća da smo to otkrili tek zadnjeg dana – a ima jedna i na Strogetu, ne znam kako nam je uspješno izmicala tri prethodna dana).
Možda vas zanima što je toliko posebno u tom pecivu? Prvo i osnovno, lijepo je ući u pekarnicu u kojoj vrhunac ponude nisu „kroasan“ i „buhtla“ od tijesta za kruh (dragi naši pekari, ako mislite da je stvar u obliku u koji zarolate tijesto, I’ve got major news for you: nije). Drugo, to je pecivo napravljeno od tijesta za koje se treba malo pomučiti, ali se debelo isplati. Dansko pecivo u neku ruku nalikuje lisnatom tijestu jer se isto radi od tijesta koje se premaže maslacem pa se više puta preklapa i valja, a zbog toga se postupka tijesto lijepo napuše tijekom pečenja. Pravi se na jednak način kao i pravi kroasani i može biti napravljeno u najrazličitijim oblicima – rolice, trokutići, kvadrati, pletenice, smotuljci…
Ako znate ponešto o francuskoj kuhinji i slastičarstvu, onda znate da se kroasan, pain au chocolat, pain aux raisins i slične slatkarije na francuskom zovu viennoiseries [vjenwazRi] (franc. “bečko pecivo”), a isti je slučaj i u Danskoj gdje ovu vrstu peciva nazivaju wienerbrød. Dansko pecivo pa iz Beča, kako to? Priča kaže da su 1850. g. radnici u danskim pekarnicama i slastičarnicama započeli štrajk pa su vlasnici morali zaposliti stranu radnu snagu. Dođoše Bečani i kako baš i nisu bili upoznati s tradicionalnim danskim pekarskim proizvodima, išli su linijom manjeg otpora pa su samo nastavili raditi isto što su radili i doma u Beču. Kad su Danci prestali štrajkati, uzeli su ovu bečku bazu, još je malo obogatili jajima i maslacem i nastalo je ono što se danas u mnogim jezicima naziva danskim pecivom.
Ili da skratimo priču: mljac.
Nije mi vrag dao mira pa sam po povratku probala i sama napraviti nešto slično. Ne dajte da vas zastraši metoda pripreme – nije to ništa strašno (samo morate par sati biti doma), a kad se sve onako lijepo napuše, napuše se i vaš pekarski ego (malo splasne kad shvatite da nije to baš identično onome što ste grickali gledajući šarene kuće uz kanal, ali svejedno – isplati se jer je rezultat mekan i prekrasno aromatičan).
