Vrijeme je da se atenska saga privede kraju. Treći je dan naše grčke avanturice bio pravi turistički – u svakom smislu riječi. Ranije ustajanje i pravac na ono na što sigurno prvo pomislite kad se sjetite Atene – Akropolu.

Dobra je vijest da nema šanse da je mimoiđete, kao ni Eiffelov toranj u Parizu, a nešto lošija da – ako pođete u toplijem dijelu godine – zaista morate poraniti da se ne pretvorite u meso s ražnja – na Akropoli je naime vruće. Jako. No ugodno su iznenađenje golemi automati s bočicama vode koji se nalaze točno pred ulazom. Pola litre vode košta cca 3 kn. Meni, navikloj na dubrovački sistem „oderi-turista-gdje-god-možeš“, to je bilo poput fatamorgane.

Ako budete imali priliku, za obilazak Akropole priključite se nekoj grupici i vodiču. Tako možete izvući puno više od same šetnje uz monumentalno kamenje. Naša je vodička pošteno odradila turu, objasnila nam sve od mitologije do povijesti i dalje i taj mi je dio puta bio jedan od najzanimljivijih. Ne pitajte me da vam sad sve to ponovim jer će se u protivnom ovaj post pretvoriti u nekakav krnji udžbenik iz povijesti za peti razred prepun netočnih navoda. Godine mi nikad nisu bile jača strana.

Ali ono što vam mogu reći jest da od tolike šetnje… čovjek ogladni. Rezervirali smo bili prethodno mjesto u restoranu Strofi koji se nalazi blizu Akropole. Cijene u njemu nisu onako pristupačne kao u dva o kojima sam vam prethodno pisala, ali ovaj restoran i pretendira na nešto drukčiji i više fensi šmensi profil (mada to još uvijek nije fine dining u ekskluzivnom smislu). Pogled je divan (Akropola na dlanu), posluga iznimno ljubazna (nose čak i odijela usred ljeta što je udarilo na moju suosjećajnu stranu), a hrana bez ikakve zamjerke.

Jeli smo sarmice od vinove loze u umaku od jaja i limuna, kruh sa češnjakom, izvrsne punjene rajčice (u njima su bile riža, luk, češnjak, kopar, peršin, pinjoli i grožđice), bakalar s povrćem u umaku i stifado (Andrea ima odličan recept). Sigurno vam je jasno da smo se od svega toga prilično najeli. No, kako sam na meniju vidjela galaktoboureko (mliječnu pitu s grizom prelivenu slatkim šerbetom), nije bilo šanse da i to ne isprobamo. Osim toga, računali smo da je restoran ipak onako, finiji, pa da nas neće ni zatrpati nekim prevelikim komadom. Čim vam sve ovo pričam, jasno vam je da smo bili u krivu.

Na stol je sletio ogroman komad.

Nismo se dali. Da u zemlji Ahileja, Herakla i ostale ratničke kompanije posustanemo pred običnim komadom kolača? Ne bi išlo. Još smo malo sjedili na terasi, odmarali noge, a žličicu po žličicu zajedno smo mi tom komadu došli u kraj.

Uostalom, trebalo nam je ionako još energije za sve što nas je taj dan čekalo – obilazak Nacionalnog arheološkog muzeja i Muzeja Akropole (predivan, moderan i po mom mišljenju nezaobilazan) i večernje penjanje na brdašce Lycabettus – najvišu točku u gradu (270 m nadmorske visine).

Iako do vrha možete žičarom (ne očekujte spektakularnu vožnju, ide se nekakvim tunelom i prođe u tili čas), već se možete učlaniti u amatersko alpinističko društvo samo dok dođete do žičare. Stepenice, pa još stepenica i onda opet stepenice. Na vrhu je crkvica sv. Jurja u koju smo čak i uspjeli zaviriti jer je ondje kad smo došli u punom zamahu bilo pravo Big Fat Greek Wedding. Isplati se taj kardio trening jer s vrha stvarno puca predivan pogled.

No vratimo se hrani. Kolač koji smo probali u Strofiju doživio je i svoj kućni remake. Pravila sam ga prijateljima za jednu grčku tematsku večericu (tako je bilo najlakše – počneš s mezama (uključujući namaz od dimljenih patlidžana), nastaviš sa ćuftama, a zaokružiš mliječnom pitom), a mislim da bi svakako bio red da se ponovi još koji put. Recept sam pronašla ovdje i nisam puno eksperimentirala.

Odričem se svake odgovornosti za šećerne udare i dodatne kilograme. Ali ovo je stvarno predobro. Samo nemojte pretjerati da vas ostatak života ne moram nositi na savjesti.