Zašto jednostavno kad može komplicirano? Često to meni padne na pamet jer, naravno, često kompliciram. Ali s tim se čovjek jednostavno mora pomiriti. Zašto iskoristiti već postojeću skriptu po kojoj su svi naučili za ispit kad će vlastita biti pouzdanija? Zašto kupiti čizme koje su mi zapele za oko kad u onoj sljedećoj trgovini možda imaju neke bolje? (Na kraju dana prohodanog u visokim potpeticama opet sam se naravno vratila po one prve, čudi me jedino da se do mog povratka nisu prodale – još nešto sasvim nevezano: dečko je na kraju balade rekao da ih uopće nisam morala kupovati jer njegova mama ima iste takve od prije 20 godina pa da mi ih je mogla dati).
Jednako tako, zašto napraviti obični čokoladni puding kad se može utrošiti pola sata više i dobiti nešto neusporedivo bolje?
S pudingom imam neki čudan odnos. Nikad ga ne bih pošla i sama kupila u trgovini, pored te police prolazim kao pored turskog groblja, ali ako mi ga se ponudi gotovog, ohlađenog u hladnjaku i s okusom vanilije (jedini slučaj u kojem sam naklonjenija vaniliji nego čokoladi je puding), pojest ću ga. Neću početi skakati od sreće, ali neću imati ništa protiv. Nekako mi taj prašak pomiješan s mlijekom ne predstavlja gotovo ništa, čak i kolače u kojima se koristi puding uglavnom preskačem jer mi njegova upotreba djeluje kao “varanje“. Ako već pravim kolač, pravit ću ga kako treba ili nikako (čast nekim iznimkama u kojima puding ima svoju ulogu, tj. ne izigrava domaću kremu).
Ali s druge pak strane, da mi netko ponudi čašu ove čokoladne kreme, itekako bih počela skakati od sreće. Na prvi pogled nalikuje na čokoladni puding, ali je njen okus puuuuuno bolji, finiji i puniji. Recept sam prilagodila prema receptu iz kuharice Baking: From my Home to Yours.
