Đumbir… Riječ i ne djeluje baš inspirativno, zar ne? Barem ne na mene. Vjerojatno ni na one koji ga uporno nazivaju engleskom riječju ginger. Jest da nam taj nesretni đumbir nije baš neka ljepotica od riječi, ali nazivati ga ginger je ista stvar kao da odjednom peršin (ilitiga petrusin) počnemo zvati parsley. Nešto tu jednostavno ne bi valjalo… Jednako kao što ne valja ni sa stageom (što fali pozornici?), raznoraznim celebrity-jima (koliko god oni bili slavni), VIP korisnicima (ili hrvatski: korisnicima VIP-a), highlighterima (donedavno je rumenilo bilo dovoljno) i svim ostalim anglicizmima koji polako ali sigurno osvajaju životni prostor u vokabularu hrvatskog (?) jezika.
Kad ovo dolazi od studentice anglistike, jasno vam je koliko je sati (naime, u mojoj neposrednoj okolini su svaki dan ljudi koji od 99 % svojih rečenica rade neke neobične hibride u kojima se na najčudnovatije načine miješaju konstrukcije engleskog i hrvatskog – nekad i sama podlegnem tom fenomenu, ali se brzo vratim u normalu). A na cijelu ovu jezikoslovno-puritansku digresiju me potakao ginger, pardon… đumbir.
U nekoliko primamljivih i zanimljivih recepata (uglavnom iz nekih stranih kuharica) sam u sastojcima naišla na ušećereni đumbir. Koliko ja znam, toga kod nas nema (a tko bi odolio čokoladnom kolaču s marcipanom i malčice kandiranog đumbira ili piti s indijskim oraščićima i đumbirom?) pa sam se odlučila pokušati sama upustiti u avanturu zvanu kandiranje. Inače obožavam arancine, tj. kandiranu koru naranče i već sam sad zacrtala da će se to naći na listi božićnih slastica za dogodine (to naime zahtijeva 5-6 dana namakanja i domaće, neprskane naranče što će biti najlakše pronaći doma u Dubrovniku) pa sam mislila da ni đumbir neće biti loš. A i često bih ga viđala u policama u trgovini i onako sav kvrgav mi je uvijek bio simpatičan, ali nisam znala što da radim s njim. Sad je došlo i njegovih pet minuta…
zašto li je ona…
…dobila ime po ovome?
(veza mi nekako izmiče)
Moja draga tete Ksenija mi je za Božić poklonila jednu malu knjižicu o začinima pa ću vam otkriti što sam u njoj (zanimljivo) pronašla o đumbiru. Dakle:
- Od davnine se rabi u kineskom ljekarstvu, a ako vas to veseli znati, spominje ga i Konfucije.
- Na sanskrtskom se nazivao stringa vera („tijelo poput rogovlja“) – Callirhoe, je li ovo istina?
- Arapi su ga poznavali te se spominje i u Kuranu.
- Europom se širi u 9. stoljeću, a bio je vrlo popularan pa su ga redovito stavljali na stol kao sol i papar.
- U srednjem su vijeku pokušavali đumbirom liječiti kugu.
- U 19.stoljeću su u engleskim pubovima gosti po želji mogli u pivo dodavati đumbirov prah.
- Jedan je od temeljnih začina azijskih kuhinja.
- U Europi se njegova upotreba smanjuje od 18.stoljeća, a tek je u novije vrijeme dostupan u svježem obliku.
- Mljeveni korijen se dodaje medenjacima, kolačima, keksima, likerima i sirupima, naročito u Engleskoj, istočnoj Francuskoj i Nizozemskoj.
- U Japanu se nekad poslužuje uz sushi.
- Može biti učinkovit protiv prehlade, a kažu da je dobar i protiv morske bolesti.
Začini i začinsko bilje, mr.sc. Marijan Borovac,
Mozaik knjiga, 2005.
