Vraćamo se opet francuskoj kuhinji. Iako ljudi obično na sam spomen izraza „francuska kuhinja“ pomisle „joj ne, opet nešto komplicirano“, i Francuzi su ipak najobičniji smrtnici, i oni jedu svaki dan i mnogi od njih nisu baš nadareni za kuhanje, a ipak moraju nešto jesti. Zato se u odabiru recepata držim uglavnom kriterija jednostavnosti. (Da vam još malo pojasnim: s obzirom na to da mi je ručak danas tako carski zagorio, morala sam brzinski spremiti nešto da nadoknadim štetu).
Ovdje se radi o trokutima od najobičnijeg lisnatog tijesta s finim nadjevom od badema koji je u Francuskoj poznat pod naslovom frangipane (čita se otprilike: franžipan). Jednako kao što je riječ sendvič nastala od imena Johna Montagua, lorda od Sandwicha (1718 – 1792), tako i riječ frangipane potječe od jednog rimskog plemića, točnije markiza Muzija di Frangipanija kojeg je Louis XIII proglasio vitezom 1633.
S obzirom na to da početkom 17. stoljeća ljudi nisu bili baš higijenski osviješteni kao danas (iako se nekad zapitam o točnosti te izjave dok se vozim u tramvaju) i da su često pribjegavali korištenju parfema za prikrivanje mirisa umjesto da se jednostavno okupaju, odjeća im je – ne može se finije reći – smrdila. Pa ni rukavice nisu bile iznimka, tim više što su se proizvodile od kože koja je imala svoj specifičan miris. Mudra europska aristokracija stoga je obilno parfimirala rukavice, a naš markiz Frangipani s početka ove priče zatražio je da se njegove parfimiraju mirisom gorkog badema pa se taj miris ubrzo počeo vezivati za njegovo ime. Osim rukavica, tim su se mirisom počele parfimirati i lepeze, nedugo nakon toga jedan liker dobio je isto ime, a naposljetku je se ono počelo koristiti za kremu čiji recept slijedi.
Kad ih izvadite iz pećnice, kao što vidite, neće vam baš zastati dah od ljepote…
ali zato kad ugrizete…
Bon appetit!
