Dugo su one spomenute dunje stajale na mom kuhinjskom stolu. Da je u pitanju bilo neko drugo voće, već bi odavno otkazalo suradnju i ja bih ostala kratkih rukava (sama bih bila kriva kad toliko odugovlačim). Međutim dunje su bile nadasve kooperativne i izdržale su to moje otezanje. Bilo kako bilo, ovaj vikend sam vidjela da bi i njima strpljenje moglo iscuriti i zapravo su mi taman dobro došle kao dodatak jednom kolaču o kojem ću vam uskoro pisati.

Moje iskustvo s dunjama uglavnom je ograničeno na kotonjatu koju doživljavam kao kanonski primjer tradicionalnog recepta.

A dunja općenito i ima taj neki starinski štih.

Kad sam ovom prilikom kupovala dunje, čovjek mi je rekao da su on i njegova supruga večer prije napravili kompot i da su baš uživali. Jednostavno, bez neke frke i kalupa i pompe. U tom sam trenutku imala na umu nešto malo drukčije od kompota pa sam im zahvalila na savjetu misleći kako ću ih ipak smjestiti u zamišljenu tarte tatin, ali čovjek o dunjama snuje, a Bog određuje pa su tako i moje dunje ipak završile u kompotu. Doduše, ne baš istom kao što je bio njihov, ali vrlo jednostavnom i slasnom. Prava divota za prohladnu jesensku večer.

I ima čovjek sa štanda pravo, najbolje ga je napraviti i u njemu uživati s nekim tko vam je srcu drag. To najbolje grije. Tad i kompot postane sporedan.