Jedan dan sam preskočila pisanje i eto ti problema. Toliko se toga zanimljivoga događa da jednostavno imam potrebu sve to napisati i popratiti slikama na neki smislen način, ali u danu jednostavno nema dovoljno sati za sve što bih ja htjela. Sve u svemu – ovo nije ona vrsta odmora u kojem je glavna aktivnost ležanje pod palmom.
Krenut ću od subote pa do kud stignem. Presretna što jedno jutro ne moram ustajati točno kad budilica zacvili, dala sam si malo više vremena za izležavanje i zatim se zaputila na Borough Market – po mišljenju mnogih, najbolju tržnicu u Londonu. Nalazi se u neposrednoj blizini London Bridgea (ako dolazite podzemnom željeznicom, silazi se na istoimenoj stanici) u Southwark Streetu, a otvorena je četvrtkom, petkom i subotom. Znala sam da će tržnica biti neusporediva s našima, ali ipak me iznenadilo do koje je mjere to tako. Ukratko: oborila me s nogu.
ako ste mislili da u Londonu nema meze – krivo!
Puna iščekivanja ušla sam kroz jedan kraći tunel i prvo što me (još uvijek gladnu) preplavilo bio je neodoljiv miris pečenih kobasica (inače nisam baš tip koji će jesti kobasice prije podneva, ali ovo je mirisalo taaaako dobro). Pogled nadesno i ima se što i vidjeti – bezbroj štandova od kojih je svaki gotovo mala trgovinica – čovjek ne zna kamo bi prije. S jedne strane grčki specijaliteti, dva metra dalje okreću se još neke kobasice, još koji korak i eto te na štandu sa sjevernoafričkom hranom i začinima, u daljini se nazire (doslovce!) brdo browniesa. Duboki udah. Plan. Ma kakav plan, najbolje su stvari u životu spontane.
Prošvrljala sam više puta preko cijele tržnice koja je podijeljena na nekoliko dijelova. Ne, nije mi smetala ni velika gužva i ne, nisu mi smetali ni svi turisti (pa ipak sam i ja jedna od njih) i ne, nije me pri kraju omela ni kiša koja se mogla osjetiti prilikom obilaženja štandova koji su na samom rubu. Cijelo to mjesto zrači tako pozitivnom energijom: ima „vibru“, kako bi kolege Zagrepčani rekli. Svi su prodavači začuđujuće mladi i prepuni ljubavi za ono što rade (ili barem jako dobro glume?), a na svakom te koraku čeka nasmijano lice s nekom sitnicom koju ti nude na isprobavanje (sva sreća da su me prethodno upozorili da pođem gladna) pa se tako dogodi da u 10:06 jedeš komad bezglutenskog organskog kolača od čokolade, u 10:09 ti već trpaju komadić chorizoa u usta (btw, čitajući recepte uvijek sam se pitala kakva je to kobasica i po okusu mi najviše nalikuje na naš kulen) da bi te u 10:11 iza ugla čekao komad rahat lokuma (ali ne onog tragično preslatkog koji se prodaje kod nas).
Na svakom koraku spremni su ti objasniti o čemu se točno radi, koje je podrijetlo hrane i kako se najbolje može upotrijebiti. U tome mi se najgorljiviji čine prodavači sira kojih ima uistinu mnogo, ali ne mogu ništa pobliže reći jer sam se od njih držala podalje. Sir is not my cup of tea, što bi rekli čajno nastrojeni Englezi pa me miris (smrad? – bez uvrede ljubiteljima sira) držao podalje od tih inače vrlo vizualno atraktivnih štandova.
Ipak, možete pretpostaviti što me nije nimalo odbijalo već naprotiv privlačilo poput onog mega-magneta koji Tom koristi kad želi uloviti Jerryja. Čokolada. Čokolada svako malo. Čokolada u svakom obliku.
Motajući se oko jednog štanda s pralinama naišla sam na istinskog ljubitelja čokolade, čovjeka od možda pedesetak godina, dosta neuredna izgleda, ali s očitom strasti prema tom smeđem zlatu. Ponudio mi je pralinu pa rekao: zagrizi, zatvori oči, začepi nos, (ne, ovo nije kao u epizodi vidovitog Milana kad natjera čovjeka da skače po kući s loncem na glavi i na svakoj nozi iako možda asocira na to), žvači još malo, odčepi nos, žvači još. Mmmmm. Ne kažem da to trebate isprobati s apsolutno svakom čokoladom iz Lidla, ali ako vam neka čokolada baš zapne za oko/nepce, ima ova tehnika svojih prednosti.
tko i što? ja i čokolada
Skratit ću jer bih, kako sam krenula, mogla o ta dva sata napisati nešto debljine Ane Karenjine. Prošla sam pored brda čokoladnih tartufa (truffles, ne volim nikako tu našu riječ tartufi) s najrazličitijim okusima – votka, duhan, marelica, trešnja, Bailey’s, mjenduli itd; pored prekrasnog štanda s prirodnim sokovima bez konzervansa; pored nevjerojatnog štanda s hrpetinama rahat-lokuma svih mogućih aroma (pistaccio mi je favorit), baklave i inih turskih specijaliteta; pored štanda s jedno petnaest vrsta svježih gljiva te pored jednog gdje su mi ponudili da isprobam domaće pahuljice za doručak koje okusom jako nalikuju onima što sam ih ove zime pravila. Prodavač, koji je bio ili nevjerojatno ekološki nastrojen ili se poslužio nekim supstancama mi je konspirativno šapnuo: „Sometimes we put even two pinches of life in it“. Pa kako čovjek ne bi bio oduševljen?
Naišla sam na sve moguće vrste pršuta, dulce de leche (više mi se sviđa domaća verzija, ovo mi je imalo neku jako neobičnu aromu koja mi nije baš sasvim „sjela“), konzervirane limune, nepregledne hrpe raznih rajčica i bobičastog voća, francuske pekarske proizvode, njemački „delikatessen“ štand, hrpe engleskih marmelada i džemova, štand s ribom na kojem bi se mogla pronaći i ona u čijoj je utrobi Jona zaglavio, vitrinu s cca dvadeset vrsta cheesecakea (mljac, odmah si mi pala na pamet) itd. Imat ću milosti i prijeći na druge stvari.
Vježbala sam samokontrolu pa sam kupila dva poklona, a sebi ružinu vodicu iz Libanona za aromatiziranje sokova i kolača i famozni fleur de sel na koji sam u stranim receptima naišla valjda dva milijuna puta.
Nakon tržnice – trk po knjige i zaputih se na kolektivno učenje kod Henryja u Hampstead koji je od mog doma udaljen svega par stanica podzemnom. Dočekao me s pravim engleskim čajem (čajnik mu ima vunenu kapicu koja čuva toplinu čaja), vidno uznemiren jer mu domaći rad ne ide baš dobro. Tu je bila i Sarah koja je sušta suprotnost – kao da je iz Dalmacije, sve take it easy metodom. Nakon par sati prevrtanja po rječnicima, gramatikama i internetu došli smo zadatku u kraj. Njih su dvoje bili šokirani kad su čuli da sam taj dan prvi put probala čaj s mlijekom (svidjelo mi se čak) – otprilike kao da sam im rekla da sam upravo stigla s Jupitera.
Današnji je dan sasvim odvojena tema i to ostavljam za sljedeći post, a vama svima želim stress–free početak tjedna!
p.s. Snimila sam milijardu slika i jedva odabrala koje da stavim, nadam se da će vam ove prenijeti barem dio atmosfere.
