Lena Puhar O’Grady, njezin otac Silvano i suprug Paul vrijedni su tim koji stoji iza istarskog (a svjetskog!) brenda maslinova ulja Brist. Vjerujem da ste na društvenim mrežama uočili lijepe bočice tog tekućeg zlata koje dozrijeva na suncu Istre, ali uvijek se zanimljivija priča krije koji sloj ispod tog prvog instagramskog dojma.
Lena nam je odškrinula vrata obiteljskog biznisa i dinamike, objasnila kako je njen suprug (inače Irac) postao onaj koji stranim gostima tumači i približava tradiciju maslinarstva i što se krije između redaka te istarsko-irske dinamike.
Volim zdrave, vrijedne, obiteljske priče o ljudima koji se trude i pronalaze smisao u onome što rade. Ova je upravo takva.
Koliko si godina imala kad je tvoj otac kupio maslinik? Jesi li tada masline i maslinarstvo doživljavala kao nešto posebno bilo posebno ili tek nešto što obitelj radi otkad znaš za sebe?
Bila sam u svojim ranim dvadesetima, na studiju u Zagrebu, kada je stigla vijest da roditelji planiraju kupiti komad zemlje. Skupilo se bilo nešto ušteđevine sa strane, mama je bila potajice planirala veliko putovanje kruzerom, no tata je imao drugačiju viziju.
Svoje je djetinjstvo proveo na selu, okružen životinjama i maslinama, no stjecajem okolnosti kao dijete je s obitelji doselio u poslijeratnu Pulu i odrastao kao gradski dječak, kasnije završio fakultet u Zagrebu, no oduvijek je nosio tu želju vratiti se zemlji. Sa svojih 50 godina, prilika se ukazala – prodavao se mali maslinik od svega 57 stoljetnih stabala sorte Vodnjanska buža, zapušten i obrastao, s teškim pristupom. Taj mali maslinik postao je, uz potporu cijele obitelji, njegov passion project; punih 3 godine uložene su u čišćenje, dovoženje friške zemlje i stajskog gnojiva, orezivanje i dovođenje starih stabala u plod. Prve masline preradili smo tek tada i trenutak kada sam s tatom odnijela masline u uljaru i kasnije pokupila prvo mlado ulje ostao je sa mnom zauvijek. Bila sam zatečena samim procesom i bogatstvom aroma koje su se širile uljarom, kao da sam zakoračila u zeleno! Od prvih 23 litre ulja, većinu smo poklonili obitelji i prijateljima, a onda se tata zapitao što dalje? Valjalo bi kupiti traktor, a da bi bio isplativ, trebalo bi imati minimalno 2000 maslina! E tu smo sad svi zajedno sjeli i rekli, hajde da vidimo što se tu može. I tako polako, godinu za godinom, dio po dio zemlje, što kupljeno, što u zakupu od države, okupili smo 10 hektara maslinika i sad brojimo skoro 3000 maslina. Ogroman je to trud i investicija. U međuvremenu, tata i ja počeli smo intenzivno učiti – on kao inženjer, pročitao je i pogledao sve što se na temu uzgoja maslina moglo pronaći, kontaktirao sve znalce i stručnjake do kojih je mogao doći, i sam donio neke inovacije u „industriju“. Ja sam se okrenula samom ulju, završila edukaciju za kušača, kasnije i za maslinara. Kao strastveni foodie, očarana sam bila i ostala bogatstvom aroma, specifičnostima sorti i terroira, otvorio mi se cijeli jedan novi svemir.
Nakon godina uskakanja, pomaganja i paralelnog odrađivanja obiteljskog posla uz redovan posao, u vrijeme pandemije došlo je vrijeme da se u potpunosti posvetim ulju i maslinama, te sad evo s mužem vodim posao, tata je i dalje u uzgoju i proizvodnji, uz naš mali tim zaposlenika koji nam pomaže.
Kad je Paul došao i počeo učiti o ulju ispočetka, što si kroz njegova pitanja prvi put vidjela na svojoj tradiciji, a da si dotad cijeli život podrazumijevala? Ili možda nisi ni primjećivala dok nije njemu trebalo objasniti?
Paul i ja živjeli smo i radili u Zagrebu kada sam ostala trudna s Liamom. Moji roditelji tada su bili zaposleni i paralelno radili na masliniku i proizvodnji ulja, što je tada još bilo na razini hobija (vrlo zahtjevnog hobija!). U trenutku kada sam saznala da sam trudna javila se želja i potreba da se maknem iz velikog grada i vratim u svoju obožavanu Istru, Paul me u tome podržao. Tako da smo selidbom startali od nule, a moj muž je u onome što je moj tata do tada stvorio vidio priliku za daljnji razvoj. Tu je bilo potrebno stvaranje brenda, novog vizualnog identiteta, nove poslovne strategije. Paul je u tome bio ključan jer je krenuo postavljati brojna pitanja, i sam krenuvši od početka. Kao Irac, nije pojma imao išta o maslinovom ulju. Njegova je ideja bila da ne budemo još jedan brend vezan na tradiciju (s teretom tradicije), s rustikalnim vizualima…on je definirao naš target, našeg idealnog klijenta, vrlo precizno, i u tom smjeru smo se krenuli razvijati i komunicirati našu priču kao svjež, suvremeni brend koji se oslanja na znanje i beskompromisnu kvalitetu.
Sjećaš li se trenutka kad te nešto pitao o Istri, Hrvatskoj, hrvatskom, vašem maslinarstvu,… (bilo čemu), a ti shvatiš da ni sama nemaš odgovor?
Joj pa na svakodnevnoj bazi me pita zašto se nešto tako i tako kaže na hrvatskom, a ja nemam odgovor, jer zaista nema puno logike! On hrvatski zove latinskim na steroidima. Jako dugo mu je trebalo da pohvata tu našu specifičnu poslovnu kulturu (i nedostatak iste!), karakterističnu za Balkan. Iako su Istrijani u poslu vrlo radišni, efikasni i usmjereni na rješenja, postoji još uvijek taj neki neizrečeni kod koji se kod nas podrazumijeva, a kod njega ne. Često je frustriran našom birokracijom, u tome se slažemo.
Što je njemu, kao strancu, bilo najčudnije ili najfascinantnije, a vama u obitelji potpuno obično?
Sjećam se, prvog proljeća od kada smo se doselili, za jednim obiteljskim ručkom pitao nas je što se to događa, da u zadnje vrijeme viđa ljude, svih generacija, kako skaču po suhozidovima uz cestu, štapovima prebiru po grmlju, sami ili u manjim grupama….bio je totalno zbunjen. Još je više bio zbunjen kad smo mu, uz smijeh, rekli da ljudi beru šparuge, da je to sasvim normalna pojava i da ćemo evo svi skupa ić’ nakon ručka.
Još uvijek ne kuži koja je drama s tim šparugama, iako s veseljem jede fritaje i rižote nekih mjesec dana kad je sezona!
Propuh je druga fascinacija. Odnosno, propuh kojeg mi vidimo kao izvor svih zala, a on kao „moving air“.
Kako je bilo gledati kako baš “onaj koji je došao izvana” postaje “pripovjedač” obitelji i onaj koji svijetu objašnjava vaše ulje? Iznenadi li to nekad ljude koji ne znaju cijelu priču?
Paul najbolje može razumjeti stranca čije je prosječno znanje o ulju jako nisko, jer i sam je bio u toj poziciji. Rekla bih da je on zapravo najbolji komunikator ulja u našoj obitelji. Kao natural storyteller (to im je valjda u krvi), zainteresirat će, uz kakvu obiteljsku anegdotu, i najvećeg nevjernog Tomu (to su uglavnom Francuzi, najteži gosti) Moj forte je deep dive, kada zaista mogu uć’ dublje u kemiju i senzoriku ulja, kao i u priču o sljubljivanju.
Kušati ulje znači čitati i ono čega nema na etiketi: note, gorčinu, pikantnost, godinu. Što neko ulje zapravo govori o zemlji i ljudima koji ga rade?
Ako znate „čitati“, mnogo. Najlakše je „pročitati“ kvalitetno ulje – svježina u mirisu, biljne note košene trave, lista masline, zelene rajčice, jabuke, začinskih trava…prepoznati će kao pozitivne svaki nos. One nam govore o zdravom plodu, o pravilnoj i pravovremenoj preradi i pomnom čuvanju, u konačnici o velikom trudu koji iza takvog proizvoda stoji. Izražene gorčina i pikantnost svjedoče ranu berbu i ekspresiju sorte…neuobičajeni intenzitet neke sorte govori nam o godini suše (i obratno). Isto tako, neugodni mirisi, koje kušači prepoznaju kao standardizirane mane, govore nam jako puno…od toga da je izostala zaštita pa je plod bio crvljiv, o prevelikoj suši, o skladištenju ploda prije prerade, o nepravilnoj preradi, o krivom čuvanju i nebrizi o ulju nakon prerade…sve to trenirani kušač može ustanoviti jednim prinošenjem čašice s uljem nosu.
Kako naučiš nekoga da osjeti ono što je u prvi mah neprimjetno, onu razinu koju laik nikad sam ne pročita? Koliko se dobro u tome vaši posjetitelji snalaze?
Učim sve da vjeruju svojim instinktima. Ne treba biti trenirani kušač da bi bili sposobni ustanoviti radi li se o kvalitetnom ulju ili ne, što je, na kraju, ono najbitnije što će svatko odnijeti sa sobom. Učim ih pozitivne karakteristike ulja, tako da zauvijek znaju što traže, bez obzira na to što piše na etiketi. Učim ih kako da budu informirani i etički kupci. U današnje vrijeme, izabrati malog proizvođača umjesto industrije je politička odluka, našim gostima ja svaki puta zahvalim na tome i osvijestim im što njihova odluka da nas posjete znači za nas i lokalnu ekonomiju.
Naši posjetitelji dolaze sa svih strana svijeta, evo neki dan smo na jednoj našoj večernjoj turi imali 12 nacionalnosti! Posjetitelji koji dolaze iz zemalja gdje se tradicionalno ne proizvodi ulje mnogo su otvoreniji i prijemčiviji, dok će Talijani, Španjolci, pa i Hrvati obično misliti da već sve znaju (a realno im je prosječno znanje o ulju relativno nisko) i trebat će određena količina „unlearninga“.
Što je irska energija donijela u jednu vrlo istarsku, lokalnu priču? Je li nešto promijenila u načinu na koji radite ili komunicirate?
Puno toga dobroga – Paul je izvrstan komunikator i interpretator, odličan u radu s ljudima, tu dobro funkcioniramo kao tim, samo se trebamo pogledati i sve nam je jasno čim imamo grupu ljudi ispred sebe. Paul vidi priliku gdje ju ja obično ne vidim – on je prvi predložio da ljude odvedemo u maslinik, čak i kada nije bilo ništa od sadašnje infrastrukture. Meni je bilo bedasto ljude voditi da gledaju masline – pa to su samo masline, posvuda ih ima. Al jednom Skandinavcu to nisu samo masline, to je cijeli jedan novi svijet i autentično iskustvo. Od prvog spontanog posjeta u koji je odveo tri (zgodne doduše!) Norvežanke, do usluge koja je prepoznata, tražena i za koju se traži mjesto više, došlo je zbog toga što je Paul gledao izvan okvira.
Brist ima prekrasan, « polished » brend. No iza svakog posla postoje one stvari na koje kupci nikad ne misle dok drže finu bocu ulja u rukama. Koja je najteža, najmanje “instagramabilna” strana vašeg posla?
Berba je, naravno, fizički zahtjevna, no ako govorimo o najmanje instragrammable… Pakiranje narudžbi. Sada imamo tim koji nam u tome pomaže, no u vrijeme mladog i novog ulja, kada SVI žele ulje, i partneri i naši individualni kupci, bilo je to nekad i 12-satno pakiranje. Sjećam se da sam svoj 40. rođendan „proslavila“ u prljavoj trenirci pakirajući narudžbe do u kasne sate, s pizzom iz dostave kao obrokom.
Dok nismo imali infrastrukturu koju imamo sada, radilo se posvuda i svi, mama, tata, klinci i mi. Jedan dan ideš po nagradu za kvalitetu u Madrid koju dodjeljuje ministar poljoprivrede, drugi dan lijepiš etikete dok ti se ne zamagli pred očima.
Kad bi htjela da čitatelji jednu stvar pročitaju “između redaka” vaše priče (nešto što ne piše na etiketi ni na webu) što bi to bilo?
Htjela bih da prepoznaju da je ono što vide, ono što jest. Mi iza sebe nemamo ni velike investitore, niti naslijeđene zemlje, nekretnine, maslinike i pogone, niti političku podršku. Mi smo mala obitelj i stvorili smo sve vlastitim naporima i ogromnim trudom, od nule.
Kada gledam unatrag, ponosna sam na ono što smo uspjeli ostvariti i u svemu tome ostati svoji i ostati povezani kao obitelj. Mnogo je tu izazova bilo i bit će, no mi se usprkos svemu, svake nedjelje nađemo na obiteljskom ručku kod moje mame. Naravno, boca vrhunskog ulja je uvijek na stolu, kao nešto što nas povezuje i inspirira.
