Ako ste očekivali rekapitulaciju uskrsnog menija – bili ste u krivu. Dobro, ne baš sasvim u krivu, ali recimo da ovo i nije baš tipičan uskrsni meni kakvom ste se mogli nadati. Naime, ovaj Uskrs za mene nije bilo babinog bakalara, mamine pince i sličnih delicija (duboki uzdah) – dragi i ja smo bili na 3 dana u Budimpešti pa smo prehranu prilagodili novonastalim prilikama.
Naš jelovnik je bio pravi turistički pa su se tako na našem (plastičnom!) tanjuru pronašle kobasice koje su nam uvalili po cijeni od 100 kuna po komadu (pljačka), ali i fini kolači iz najpoznatije budimpeštanske slastičarne Gerbeaud. Osim toga, probali smo njihov gulaš, a da ne bi nedostajalo fast fooda (ipak se tu radi o putovanju, je li) bili smo i na pizzi u Pizza Hutu (koja me oduševila – volim barem djelomično sudjelovati u pripremi inoga što jedem pa barem tako da odaberem želim li tanko ili debelo tijesto za pizzu – tanko naravno). Sve u svemu, ovo tu su naši doživljaji, nipošto povijesni ili bilo kakav drugi autentični pregled mađarske kuhinje (ovo pišem da me ne napadnete komentarima tipa – ne jede se to tamo, moja baka je Mađarica i ona kaže da… – dakle ništa od toga).
Neću vas gnjaviti turističkim slikama ispred milijun i jednog spomenika niti pričama o povijesti Budimpešte – to sve možete i bez mene. Na ovu stranicu ste kliknuli vjerojatno zato što volite fino papati pa evo… kako se sasvim stereotipno kaže: slika govori tisuću riječi. Bilo bi ih i više da me dragi nije spriječio u fotografiranju ostalih slasnih kolača.
A što se slastičarne Gerbeaud tiče… ne mogu odoljeti da vam o njoj ne ispričam još ponešto. Prvo, to je jednostavno ogromno – izvana bi se slobodno moglo pretpostaviti da je kakav manji muzej ili kazalište, a kad uđete… ogromno, hrpe turista među kojima se može naći svega – od onih na kojima se vidi iskreno uživanje u svakoj žličici ljepote koja se nalazi na tanjuru ispred njih, preko onih užurbanih kojima je jedini cilj da kasnije kažu kako su bili i na tom slavnom mjestu pa sve do sredovječnih parova koji u dizajnerskim krpicama i kroz skupe naočale u tišini jedu svaki svoj komad neke luksuzne torte, a da jedno drugo pritom niti ne pogledaju.
Inače, na njihovim stranicama možete pročitati da je slastičarnu otvorio 1858. Henrik Kugler, a posao je proširio kasniji vlasnik Emil Gerbeaud. Zdanje su renovirali 1997. godine i odiše starinskim šarmom, sve je puno teških tkanina, zlatnih detalja, ogromnih staklenih lustera i nadasve – sjajnih kolača. Tamo možete pojesti tradicionalne kolače poput torte Esterhazy i Dobošice, kao i svu silu kremastih kolača, finih pekarskih proizvoda i sladoleda. Raj za nepce… Pretpostavljam da tzv “žarbo šnite” i slični nazivi potječu od iskrivljenog izgovora ovog imena… Nisam sigurna, to je samo moja asocijacija.
