Jutro sa sobom nije donijelo velikih iznenađenja osim outfita Henryja Maltežanina koji se car pojavio u trapericama u koje mogu stati samo on i Kate Moss i to u kombinaciji s košuljom na ružičaste i ljubičaste ružice zakopčanoj do grla, a svemu završni pečat daje plastični fluorescentno-žuti digitalni ručni sat. Odmah sam se probudila kad sam ga vidjela.
Za praksu smo podijeljeni u grupe po pet „teacher-trainees“, tj. budućih profesora i sve ćemo sate držati i pripremati zajedno. Danas smo prvi put susreli prvu grupu kojoj ćemo predavati i za taj prvi put nas nitko nije nadzirao. Učenici su nam također vrlo šaroliki: Rus, Bugar, Turkinja, Španjolac, Francuskinja, Talijan, Azerbejdžanka (je li se to uopće tako kaže?) i Japanka – sasvim im je jasno u što su se uvalili, tj. da mi na njima pomalo eksperimentiramo i svi su odreda jako simpatični (boli me duša to reći ali najmanje je simpatična Francuskinja, ima onaj neki pomalo umišljeni francuski etnocentristički gard za koji ja uporno tvrdim da ne postoji, ali evo koncepcija mi se ruši pred očima).
Za prvi dan smo imali nekoliko aktivnosti za upoznavanje i sve je vrlo dobro prošlo. Najbolji dio svega je što nakon prakse uvijek imamo tzv. feedback tj. komentiramo zajedno što je svatko od nas radio/la, a od sutra će to zajedno s nama raditi još i mentori koji će nas promatrati. Na greškama se najbolje uči pa će ovo biti jako korisno. Strašno mi se sviđa što su tu ljudi otvoreni za kritike i spremni iznijeti i ono dobro i ono loše, a sve na jedan vrlo prijateljski nastrojen način, baš onako kako treba.
Zanimljivo je i kako svatko od nas ima sasvim drugačiji nastup i način držanja nastave. Postupci su slični, ali tek sad ustvari vidim koliko je sama osobnost profesora presudna u učionici. Sarah je sva flegmatična, Lola (djevojka koja nakon ovoga ide u Vijetnam) vrlo odlučna i umjetnički nastrojena, Marie (polu-Britanka polu-Pakistanka) jako željna da svima pomogne, Henry (Maltežanin s početka posta) sporo govori i djeluje kao pravi autoritet, a o sebi ne mogu objektivno govoriti. Te razlike baš dolaze do izražaja kad se unutar dva sata izmijene svi ti ljudi i stilovi predavanja. Živjela raznolikost.
Poslije predavanja sam htjela u šetnju centrom, ali dok sam došla doma ulila je takva kišurina, počelo je grmiti i sijevati da sam mislila da neću nigdje moći naredna dva dana pa sam odlučila istražiti teretanu koja se nalazi u sklopu studentskog doma. Mala je ali dobro rashlađena i uredna, a najdraži mi je dio što je otvorena 24/7. Dok sam ja potrošila koju kaloriju na traci za trčanje na TV-u se neprestano vrtio neki program o Michaelu Jacksonu. Ne znam, ali čini mi se da se s time (kao i s mnogim drugim stvarima) malo pretjeruje. Kad sam završila, vrijeme se razvedrilo kao da onog pljuska nije ni bilo pa sam brzo zgrabila stvari i zaputila se prema Temzi.
U podzemnoj (baš kao i u našem tramvaju) se može susresti stvarno svega i svačega. Prvo jumbo poster: Be confident this summer – breast implants. Jadno ti je to samopouzdanje koje dolazi od implantanata, zar oni misle da su ljudi stvarno takve budale? Tko zna. Nakon toga, taman kad sam sjela, u odjeljak je uletio jedan crnac koji je gromoglasnim baritonom propovijedao kako smo mi svi proizvod piramida i kako su činjenice činjenice (??). Nakon toga je odradio jednu točku step plesa, rekao kako su svi prilozi dobrodošli pa je nastavio o religijama, crncima, bijelcima, kraljici, ponovo o Egiptu i piramidama, a negdje mi je tijekom svega toga prestalo biti zanimljivo pa sam se isključila i ne znam kako je priča završila. U svakom slučaju energičan neki momak.
Iz podzemne sam izašla na stanici Westminster i čim sam izronila iz podzemlja ugledala sam osvijetljene zgrade parlamenta i The London Eye preko puta. Prizor koji se pamti. Naravno, svuda naokolo škljocaju fotoaparati turista, oni nešto ozbiljniji namještaju stalke i traže što bolji kut, a drugi, isključivo turistički nastrojeni, poziraju s uvijek istim provjerenim smiješkom koliko god puta treba dok ne budu zadovoljni rezultatom. Onda će im svi reći kako su fotogenični.
Šetnja je bila toliko lijepa da ne znam što da vam o njoj točno napišem osim da sam stvarno uživala punim plućima više od dva sata. Dala sam oduška svojoj želji za fotografiranjem, žao mi je samo što prije puta nisam imala malo slobodnog vremena da malo bolje istražim novi aparat, morat ću ukrasti negdje sat-dva da dobro iščitam upute tako da mogu eksperimentirati u praksi.
Zamalo zaboravih, probala sam danas i famozne Oreo kekse koji su prema onome što Amerikanci tvrde najbolji, najukusniji, nezamjenjivi i sve naj pa ih guraju u svaki mogući i nemogući recept. Sve što ja o njima imam za reći jest da su jako slatki i da nisu ni do koljena npr. našim Moto keksima. Much ado about nothing – mudro reče Shakespeare.
na prvi pogled zgodno (a ovdje malo mutno) stabalce na South Banku
…a kad se malo približite – iznenađenje: bilo kuda, susjedi svuda
Sad lagano gibam u krevet, obećala sam si da ću pisati što češće kako bih kasnije što manje toga zaboravila, ali nije lako nakon cijelog dana. Svima vam veliki pozdrav šaljem.
detalj sa spomenika Battle of Britain (1940)
