Ja s tobom moram dobro pazit’ što govorim! – zna mi reći muž, često u žaru rasprave. Kad smo se upoznavali, preko ramena sam mu virila da mi svakako u mobitel unutar imena ubaci i crticu, a u stanju sam nekad i danima razmišljati o dvije-tri ili čak samo jednoj – očito ključnoj – riječi. Od nekoga tko je studentske dane proveo uz rječnik, to je i za očekivati.
Ali ipak… koga bolje pitati da nam približi koliko su riječi važne i snažne nego spisateljicu čije knjige polako ulaze i na gimnazijske popise lektire? Danijela Crljen dobro zna koliko su riječi moćne – predajmo joj stoga pero.
Drevne civilizacije nisu znale za plavu boju. Ako trenutno čitate Homerovu „Odiseju“ (šalim se), vidjet ćete da se plava boja nigdje ne spominje i da se more opisuje kao tamno vino. Nije samo Homer bio „plavoćorav“, tu boju nećete naći ni u Kuranu ni u drevnim kineskim pričama. Dugo nije postojao naziv za plavu pa je, nekako, nismo ni vidjeli… Kada su pripadnicima namibijskog plemena Himba pokazali sliku s dvanaest kvadrata, od toga jedanaest zelenih i jedan plavi, češkali su se po glavi tražeći odgovor na pitanje koji kvadrat se bojom razlikuje od ostalih. S druge strane, kada su pred njih postavili dvanaest zelenih kvadrata sa samo jednom blago različitom nijansom, Namibijci su odmah uočili razliku, nešto što ni samim znanstvenicima koji su osmislili zadatak nije polazilo za rukom. Zašto? Jer pleme Hambi ima više riječi za vrste zelene nego li ih postoji u bilo kojem od nama poznatijih jezika. Snaga riječi je – ogromna. Bez riječi za boju, bez načina da je odredimo kao različitu, mnogo teže primjećujemo što je jedinstveno u njoj, iako mi i pripadnici tog južnoafričkog plemena zapravo gledamo u isto.
Sve što danas znamo, naučili smo zahvaljujući nečijem zapisu. Književnost je tu da bude svjedok vremena u kojemu se događa i mi rastemo, svjesno ili ne, kroz priče kojima se izlažemo. Priče su i opomena i spomenik, riječima se možete seliti brže i jeftinije nego bilo kojim Ryanairovim letom u proljeće. Riječi nas mogu prebaciti u prostore i vremena nedostupne jeftinim aviokompanijama pa ako ste, poput mene, veliki obožavatelj putovanja, ne zaboravite i na romane jer vas oni mogu odvesti u nezamisliva iskustva. Nedavno me jedno od moje dvoje djece pitalo zašto kupujem knjige. Odgovorila sam da neki doma imaju ljekarnu, a ja, evo, imam štiva. Posegnem nerijetko i za već pročitanim pa sada već imam provjerene ljekovite riječi za sva svoja stanja, od tuge do brige. Lekadol mi ne pomaže kod glavobolje, Hermann Hesse se pokazao jačim. Prstohvat riječi, šaka vremena i eto ti recepta za bolje.
Riječima tješimo, hrabrimo, volimo i pamtimo. Možda mi moja profesorica hrvatskoga jezika i ne bi ostala u tako divnom sjećanju da nije, na kraju osmog razreda, na zadnjoj stranici moga dnevnika čitanja napisala: „Ostani uvijek ovakvom kakvu te ja vidim“. Tim se riječima upisala u lijepe školske uspomene. Riječima možete postići štošta jer riječi imaju strašnu moć. Najbolje su kad su promišljene, tada su i melem i opomena, ovisno koji vam je cilj. Riječi nose živote na leđima, sve odnose i uspomene njima uokvirujemo. Riječi su opasne. Njima udaramo, vrijeđamo, slamamo, bodemo. Riječi od nekoga naprave heroje, od nekoga zločince. Nikada, ama baš nikada, ne kombinirajte riječi s lošim raspoloženjem. Posljedice mogu biti pogubne i znaju se prenositi generacijama. S djecom koristite blage riječi kako bi narasla u ljude koji s milošću gledaju na svijet. I štivima im otvarajte oči kako bi jednog dana mogla vidjeti svih tristotinjak nijansi zelene koje nas okružuju.
