Mislim da je ovo prvi naslov u svih ovih sedam godina otkako pišem blog kojem sam osjetila potrebu na kraj nalijepiti uskličnik. Šifra L’Oréal: on to zaslužuje.
Duboko vjerujem u onu ‘Prvo skoči pa reci hop’ pa volim puno toga odraditi u tišini. Tako je bilo s restoranom, a i s knjigom koja uskoro dolazi. O njoj uskoro. Nadam se da se nećete razočarati što je na redu još jedan post bez recepta, ali kuhinje i dalje nema, a s obzirom na to da Zoran i ostala ekipa u Pantarulu tako dobro kuha, da vam pravo kažem, nema ni puno potrebe (a još manje vremena!) da kemijam.
Opet ravno u glavu: otvorili smo. Krenuli smo u petak bez neke velike pompe, samo smo otvorili vrata našega restorančića (kako mu od milja tepam iako nije baš sitan) i nadali se najboljem. I najbolje se u petak i dogodilo. Ljudi su vidjeli svjetla i malo pomalo restoran se napunio.
Najdraže od svega mi je što se napunio domaćih ljudi – nevjerojatno je dobro vidjeti poznata lica, nasmijana, s čašom vina u ruci i punim pjatom pred sobom – kako se smiju, gestikuliraju, grickaju (često i iz istog pjata), pokušavaju smiriti djecu koja trče na sve strane – i na kraju ti pruže ruku i pođu sretni i zadovoljni.
I ne samo da se napunio u petak nego i svaki dan nakon petka. Neki su nam bili već i dva ili tri puta, drugi su već rezervirali stol za ženski izlazak, proslavu diplome ili večeru u dvoje, ali svi su nas učinili jako jako sretnima. Posla ima puno, nas je još uvijek malo i to nije lako sve odraditi, ali ekipa se hrabro drži – u kuhinji, u sali i u backstageu (zakulisju ako vam je draže po hrvatski) gdje se peru tanjuri i gdje se odvija sva drama (i o tome nekom drugom prilikom).
Svaki se dan peče domaći kruh; drniški pršut i konavoski sir iz ulja su u niskom startu na šanku; zalijeva se začinsko bilje posađeno u arlama; poliraju se čaše i svaki dan na ploči osvane nova dnevna ponuda iz naše kuhinje.
Treba još malo vremena da se emocije i dojmovi slegnu pa će biti i poneka anegdota i suvislija priča. Svima koji su bili još jednom puno hvala, a za ostale se nadam da će ih put jednom nanijeti k nama.
Feels like home.
