Prije točno dva tjedna napustio nas je naglo i puno prerano najvjerniji i najgorljiviji čitatelj ovog bloga, moj Javor, najbolji zamjenski tata kojeg ti život može pružiti.
Nitko nije svakom receptu i svakoj pričici pristupao s toliko entuzijazma kao on. Nitko nije više reklamirao ovu malu stranicu poznatima i nepoznatima nego on. Nitko se više od njega nije radovao kolaču koji miriše iz pećnice ili rizotu koji se krčka na štednjaku.
Teško nam je svima pojmiti, još teže prihvatiti. Dobrotom svoje duše, toplinom svog osmijeha i svim veseljem koje je samom svojom pojavom poklanjao drugima zaslužio je da ga pamte ne samo njegovi najbliži nego i svi ostali pa ćete mi zato oprostiti malo veću dozu privatnog nego inače.
Znao se radovati malim stvarima, uživao u svemu lijepome što život pruža i tražio pozitivu u svemu i u svakomu. I to je lekcija koju od njega možemo naučiti svi: tražiti ljepotu u svakom danu, ne raditi dramu od malih stvari (kod njega sam prvi put vidjela knjigu „Ne mari za male stvari i ostat će male stvari“ – vječno je posuđivao self-help knjige iz knjižnice i očito neka načela uspješno primjenjivao), znao se veseliti ljudima i u njima tražiti ono Dobro, znao je prihvatiti Drugog i drugačijeg od sebe, veseliti se šetnji, moru i plaži, galebovima, lijepom vremenu, kuglici sladoleda, razgovoru sa starim prijateljem na skalinima ispred apoteke, svakom obroku koji bi netko stavio pred njega.
Malo je reći da će nam nedostajati.
