Ovako velike vijesti teško mogu dobiti dostojan uvod, a ako ga razdužim previše, možda do ključnog dijela i ne stignete.
Dakle… (odzvanja gong) – otvaramo Milan zvani VIP, njegov kolega Đuro i ja.
Što? Nadam se – mjesto na kojem će se svi osjećati k’o doma.
Gdje? U Dubrovniku, preko puta stadiona u Lapadu (bivša Pergola/Maestoso).
Kada? Ne pitajte za točan datum, ali brzo, za cca 10 dana.
Kako? Uz Božju pomoć ili naklonjenost Svemira, nazovite to kako vam drago.
O.K. Osnovne informacije sad imate pa ako vam je dosadno, možete pogledati sličice i odkliktati dalje.
A sad idemo u stilu Želim znati više.
Selidba u južnije krajeve nije bila baš ničim izazvana, nisam od onih bi skakali padobranom (osim da se avion ruši) niti skroz preokrenuli život preko noći. Višegodišnja veza na daljinu – kojeg li čuda – urodila je brojnim telefonskim razgovorima.
Dvoje proždrljivaca gurmana kao što smo mi, dobar je dio toga vremena provelo razgovarajući o restoranima, jelima, sastojcima, idejama i malo pomalo počeli smo maštati o tome što bi mi i kako bi mi kad bi samo imali gdje. I dugo smo zamišljali, dugo kombinirali, dugo se predomišljali otkud da krenemo. Pisali smo popise, zamišljali uređenje, slali linkove i maštali o… salvetama. (Znam. No comment.) I kad je ideja poprimila jasne konture, poklopili su se još neki uvjeti i našli smo pravi prostor za ono što smo zamislili.
Jedna popodnevna vožnja motorom, moje naivno „A što misliš da probamo ovdje?“, njegova brza reakcija i uskoro smo imali lokaciju. U jednadžbu smo uvrstili i prijatelja Đura Šiljuga jer je sve lakše uz još jednu osobu od povjerenja pa nas je tako troje (ako pribrojimo Đurovu ženu Mihaelu i devetomjesečnu Elu koja će nam svima biti šefica, onda nas je petero).
A kako ćemo se zvat’?! Svi oni popisi odjednom više nisu bili dovoljno dobri kad smo znali da to više nije imaginarni restoran. Pantarul. To je to. Sad se dio vas pita što je pobogu pantarul? Vilica, na dubrovačkom. A na pantarulu će se naći po zalogaj za svakoga. Za to će se pobrinuti naš chef Zoran Ožegović. Tko zna zna, a Zoran definitivno zna i mi sad svi kolektivno jedva čekamo da otvorimo vrata.
Prepričavati vam sad sve dogovore i razgovore, veselja i nerviranja bilo bi suludo. Bolje da vam odmah kažem koji je rezultat:
a) à la carte ponuda od 20-ak jela koja će se osvježavati četiri puta godišnje,
b) chefova preporuka dana od onoga što nam taj dan dostave OPG-ovi s kojima ćemo surađivati,
c) dnevni izbor tapasa.
Sigurno sam zaboravila puno toga, možda i presudnoga, ali ajl bi bak, rekao bi Švarci pa ću vam ispričati sve kako treba.
Pantarul. Feels like home. Ja happy.
