Svaku slobodnu sekundu razmišljam o jednom projektiću pa iako vam se čini da se na blogu ništa ne događa, na tom je polju ipak aktivno. Međutim, s obzirom na to da vi ne živite u mojoj glavi, bio bi red da i s vama štogod podijelim. Dakle, rekla sam vam već da je naše putovanje u Istanbul bilo prilično kratko i intenzivno, ali da smo ipak uspjele obići dosta toga.

O restoranima sam vas informirala, a danas ću o nekoliko mjesta koja nikako ne smijete zaobići kad otiđete u taj grad o kojem sanja sva populacija koja gleda Sulejmana Veličanstvenog. Ja nisam uspjela izdržati ni jednu epizodu pa sam malo bila lišena te strane uzbuđenja, ali i bez toga mislim da je Istanbul svakako grad koji se isplati vidjeti.

Ako vam je vrijeme ograničeno, kao što je to bio slučaj s nama, jako će vam se svidjeti činjenica da je nekoliko najrazvikanijih spomenika smješteno u starom dijelu grada Sultanahmetu i sve su jedna tik do druge. Kao i uvijek, uputno je krenuti iz ranijeg jutra prije nego što se i ostatak turista odluči probuditi. U Istanbulu vam to zbog one jednosatne razlike u vremenu pada još i malo teže.

Mi smo krenule od Cisterne bazilike/Potopljene palače (tur. Yerebatan Saray?) (ulaz cca 15 TL). Po prijateljičinoj preporuci, otišle smo onamo odmah ujutro, prije spomenutih horda i – omg – prvi put u životu dogodilo mi se da sam pred turističku atrakciju stigla pet minuta prije njezina otvaranja (jako sam ponosna na tu činjenicu). To je zapravo cisterna koju je izgradio car Justinijan u 6. stoljeću (dakle, stara je 1400 + kusur godina!). Dobro, nije ju baš on izgradio. Ako ćemo baš precizno, zaposlio je cca 7000 robova da to učine umjesto njega. Cisterna se nalazi tik do Aja Sofije (150 m zračne udaljenosti), a u vrijeme kad je nastala, u nju je moglo stati 100.000 tona vode koja se akvaduktom dopremala iz Beogradske šume, 19 km sjeverno od Istanbula. Možda ćete prepoznati i mjesto iz Jamesa Bonda From Russia With Love. (Pronašla sam samo talijansku verziju scene, ali danas smo ionako multikulturalni.) U filmu 007 Sean Connery tu veslajući sve u šesnaest špijunira rusku ambasadu koja je zapravo u četvrti Beyoglu, na sasvim drugom kraju grada, ali koga briga za te sitnice?

Što tu čovjek (žena) zapravo vidi? Šumu stupova među kojima se možete prošetati po drvenoj konstrukciji. Zvuk vode vrlo je tih, a sve je osvijetljeno narančastom svjetlošću. Malo spooky. Najzanimljivije su dvije ogromne isklesane Meduzine glave koje služe kao potporanj dvama stupovima. Idealno mjesto za turističke fotke (i to mutne ako zaboravite podesiti aparat).

Kad opet izronite na danje svjetlo, nije se loše prošetati do Aja Sofije (tur. Ayasofya) kad je već tako blizu (ulaz: 25 TL). Za detaljnije informacije obratite se Googleu, udžbeniku ili bivšoj profesorici iz povijesti. Ja ću vam samo reći da je Aja Sofija također djelo robova cara Justinijana (dakle, isto je 1400 g. stara). Prvotno je bila katedrala, pretrpjela je svakakve havarije zbog ikonoklastičkih bockanja i zbog toga su je ogoljeli od brojnih mozaika, a zadnja je misa u njoj održana u 15.st. Onda dođoše Turci koji su je pretvorili u džamiju, ali nisu dirali ono mozaika što je ostalo, samo su je prilagodili svojim potrebama. Pred vratima će vas za rukav vući vodiči koji nude svoje usluge. Mi nismo, ali s obzirom na dugu i zanimljivu povijest tog mjesta, možda bi bilo zanimljivo poslušati priču dok se šetate naokolo.

Odmah preko puta Aja Sofije – Plava džamija, tur. Sultanahmet Camii (ulaz besplatan). Ako se pitate zašto plava – plava je iznutra zbog pločica iz Iznika. Svodovi optočeni pločicama s plavim dekoracijama apsolutno su prekrasni. Meni osobno najljepša od svega što smo vidjele. Budući da je to i dalje mjesto za molitvu, žene moraju pokriti kosu (vidite kako smo Rea i ja odabrale prikladne uzorke – bez prethodnog dogovora).

Isto tako, morate skinuti cipele koje onda nosite naokolo sa sobom u plastičnoj vrećici koju vam daju. To ne uzrokuje pretjeran atak na dišne puteve, ali ipak osjetite priličnu razliku kad izađete na svježi zrak. Plava džamija nastala je u 17. stoljeću, a zanimljivo je što ima šest minareta, jednako kao i džamija u Meki, što se smatralo malo pretencioznim od strane sultana Ahmeda I. koji ju je dao izgraditi. Ima jedna legenda vezana uz to: sultan je navodno htio zlatne minarete (altin), a ne šest minareta (alti). Nije mi baš jasno kako bi netko previdio da mu se pred nosom gradi cijeli jedan minaret, ali nek’ im bude. Legende su ionako uvijek nazabavniji dio tih turističkih objašnjenja. Kao uostalom i ljudi odjeveni u nošnje/kostime za maškare (čisto sumnjam da su Turci nosili fluorescentne košulje koliko god im osebujna tradicija bila).

Tabanamo dalje. Već umorne, izgladnjele i poprilično kulturno uzdignute. Destinacija: Palača Topkapi. Romana u elementu. Topkapi je najposjećenija atrakcija u Istanbulu – gradnja palače počela je u 16. stoljeću, a u njoj su živjeli sultani sve do 19. stoljeća kad je sultan preselio u palaču Dolmabahçe. Meni se ova palača jako sviđa, mjestimice (naglasak na mjestimice) je baš minimalistička, a opet vrlo elegantna. I ooogromna. Na području palače nalazila se kovačnica, riznica te harem (mene cijela ta priča s haremom i pet milijuna žena na jednog muškarca jako nervira pa mi taj dio nije baš bio povod za ushit). Predmete iz riznice ne smijete fotografirati, ali jako je zanimljivo vidjeti svu tu raskoš. (I set s čašicama za rakiju koji se tako praktično pospremi u nešto što izigrava knjige.) Pripazite da odmah po dolasku kupite odvojenu kartu za harem ako ga želite posjetiti jer je ne možete kupiti ispred palače.

Next, please. Palača Dolmabahçe. To smo odradile na odvojen dan jer se nalazi nešto dalje. Vrijeme je bilo divno, a imale smo i odličnog vodiča po palači (palaču je nemoguće posjetiti samostalno, bez organizirane pratnje). Izgrađena je u 19.stoljeću u pokušaju da se Turska malo europeizira. Lijepa, raskošna (tu možete vidjeti preogroman kristalni luster težak 4,5 tone) – ima preko 300 soba i 68 kupaonica od kojih mi nismo vidjele niti jednu jedinu jer su ih baš taj dan čistili. Domestos u akciji. Fotografiranje strogo zabranjeno. Za tu vam palaču treba cca 2 h za kompletan obilazak (opet se karte za palaču i harem kupuju odvojeno). Za moj ukus već malo previše europska. Da želim nešto takvo, otišla bih u Versailles.

Od sve te skitnje čovjek prilično ogladni pa ćemo mi i sada malo zamezit. Još sam prije par dana na tržnici vidjela bundeve tako da je možda još uvijek navrijeme da iskoristite ovaj recept. (A možda i nije, u tom ga slučaju dobro zapamtite za iduću jesen jer je stvarno odličan.) Prije mjesec-dva, trebali su nam doći prijatelji na partiju Pictionaryja, ali u zadnji su čas javili da neće moći pa nam je ostala hrpa namazića i sličnih stvari. Nije im dugo trebalo do nestanu.

Ovaj recept zapravo uopće nije turski – istočnomediteranski je po tome što podsjeća na hummus, ali ništa više od toga. Prilično je niskokaloričan pa sam ga jela i u vrijeme zloglasne dijete. Međutim, bundeva kao sastojak uopće nije strana turskoj kuhinji. Dapače, rado je viđena na stolovima u obliku deserta zvanog kabak tatlisi, a riječ je o šnitama bundeve kuhanima dok ne omekšaju i ne postanu slatke od sirupa. Tako pripremljene bundeve poslužuju se s kajmakom i orasima. Definitivno tradicija koju bi vrijedilo prigrliti. Mental note za sljedeću jesen.

Osim toga, muškarca ćelave sjajne glave Turci će počastiti epitetom kabak kafa – u (mom) slobodnom prijevodu, to bi bio bundevoglavi.

A da vi ne biste oćelavjeli od ovolike moje priče, evo i recepta. Idealan uz krekere.