Dugo nisam pisala, ali – vjerujte mi – to nikako ne znači da sam vas zaboravila. Dapače. Radno ljeto sam provela doma, u Dubrovniku, malo napunila baterije s najdražim ljudima na svijetu i evo sinoć se vratila u sjevernije krajeve. Uvijek u smjeru obrnutom od lastavica.

A ne znam kamo su lastavice točno letjele početkom 6. mjeseca, ali V. I. P. i ja krenuli smo u smjeru Atene. Prvo ja iz Zagreba prema Dubrovniku pa onda zajedno put juga. Avion popodnevni, uzbuđenje cjelodnevno(tjedno). Oni lijepi trnci koji te prožimaju kad znaš da te čeka nekoliko dana novog. Za mene bogatstvo veće nego Bill Gatesovo. Poželim nekad da sam ptica lastavica. Ili barem Šalković.

Sletjeli na aerodrom Eleftherios Venizelos (pun je grad ulica i ostaloga s njegovim imenom pa smo zaključili da je bio neki važan lik. I stvarno jest, zovu ga tvorcem moderne grčke države.) Još jedan izvor sreće – pregledan aerodrom bez zavrzlama. Ukrcali smo se u poluprazan vlak i pola sata promatrali kako pored nas prolaze polja, nešto maslina, pa onda malo zgrada i začas stigli na stanicu Syntagma /sintahma/.

Trebalo nam je malo duže da pronađemo hotel jer nisamo imali plan grada sa sobom, samo neke upute na iPhoneu koji sam (naravno) zaboravila napuniti (a zašto i bi, pa nije da idem preko granice) pa smo samo čekali kad će izdahnuti. Ali uz šaku dobrih ljudi i malo kruženja nije ni to bio veći problem.

Recepcionerka nam je dala neki nazovi-plan-grada i krenusmo mi u potragu za najstarijom tavernom u Ateni. Idemo, idemo, a ono sve neke uličice koje nam se nikako ne poklapaju s onim što imamo na karti. Možda su ove premale da bi bile ucrtane, možda smo neku preskočili? Pala poprilično crna noć, a mi pojma nemamo gdje smo. Tko pita ne skita (doslovno) pa smo zaustavili jednog čovjeka i pokazali mu kuda bi to naše umorne noge i gladni želudac htjeli ići.

Bingo. To je bio valjda najljubazniji čovjek u cijeloj Grčkoj. Krenuo on s nama (pogađate da smo na ključnom križanju bili skrenuli desno umjesto lijevo?), pokazao nam sva mjesta kuda se lijepo prošetati po danu, baš kao pravi turistički vodič. Prokomentirao s nama političku situaciju u Grčkoj, EU i na Balkanu, filmove Emira Kusturice, grčka otvorena kina i nezaobilazni nogomet. Jedino nam nije znao točno pokazati gdje nam se nalazi restoran. Okreće i prevrće onu kartu, a ja se sjetim reklame jedne poznate banke. Kaže budite fleksibilni. Pa odlučila i ja biti fleksibilna i zamolila ga da nam onda on predloži gdje da jedemo. Nakon još malo šetnje uskim uličicama (koja je potrajala pa me u jednom momentu od njegove silne ljubaznosti čak bilo strah da nas ne želi prodati u bijelo roblje, malo sam jače stisla ruku V. I. P.-u), ostavio nas je čovjek u restoranu To Kafeneio, mjestu na koje bih se voljela teleportirati svaki dan na marendu.

Strma ulica, stolovi uza zidove, a za njima sjede samo Grci. Sjeli smo za zadnji slobodan stol, primili se jelovnika i jedva odlučili što ćemo. Princip je da ti konobar donosi malo po malo, nema tu strogo odijeljenog predjela i glavnog jela, nego kako je gotovo, tako on donosi.

Početak? Ouzo s malo vode naravno. Veseli ouzo. Pa onda namaz od dimljenih patlidžana i sušenih rajčica

hummus s brdom luka (što nikako ne priječi poljupce ako ga oboje jedete),

lisnato sa sirom i medom (čak sam i ja koja ne volim baš intenzivne sireve uzdisala za ovim dok sam promatrala VIP-a kako vrijedno čisti tanjur),

gulaš od svinjetine,

gambori u tijestu s umakom na bazi meda, a sve uz lijepo kućno bijelo vino malvasiju. Na kraju čokoladni kolač s keksima, ukusno, ali ne neviđeno (za razliku od ostatka večere koji je bio predobar).

Konobar je bilo vrlo prijateljski nastrojen, raščistio je sve naše nedoumice i s ne malo ponosa dodao kako je baš u tom restoranu Jamie Oliver snimao dio svoje emisije o Grčkoj.

Zaključak? Nekad se isplati i izgubiti da izađeš na put bolji od onog koji si sebi bio zacrtao.

Putem nazad u hotel već smo bili malo manje izgubljeni, samo smo namjerno odlutali na praznu tržnicu. Tak tako da vidimo kako je to sjesti na mega dasku za meso.

A doma smo, naravno, oživjeli uspomenu na tu divnu večer. Hummus smo davno apsolvirali (iako je to jedna od onih stvari za koju uvijek imaš osjećaj da može biti mrvu bolja), pa smo se bacili na namaz od patlidžana. Da prste poližeš.

Zadnji savjet – izgubite se. Pa makar i u vlastitoj kuhinji.