Svi koji me poznaju uživo znaju kolika je moja ljubav prema snijegu. Ako me pamćenje dobro služi, mislim da sam i na ovim stranicama pisala o tim nimalo milim osjećajima koje gajim za kristalizirane molekule H2O pa se neću ponavljati. Kad pada snijeg, jedino što me veseli je ostati doma i gledati ga kroz prozor – priznajem ima svojih čari ona lampa javne rasvjete koja se nalazi ispod mog prozora i u čijem svjetlu jasno vidim kako pahulje lete.
Nisam bez razloga u zadnjoj rečenici upotrijebila baš riječ „pahulja“. Vrijeme je, naime, da vas malo udavim i onim što bi meni ustvari trebala biti primarna zanimacija (a ne pečenje kolača kao što mnogima padne na pamet), a to nešto jest jezik. Prema brojnim suvremenim i nešto manje suvremenim lingvističkim teorijama, lingvistički je znak arbitraran. Što li bi sad to trebalo značiti? Jednostavno to da riječi ustvari nemaju neke duboke veze s onim što označavaju već da su ih ljudi proizvoljno „dodijelili“ stvarima. Tako je npr. posve arbitrarno to što mi slatku bijelu tvar u kristalima nazivamo „šećer“, a gotovo istu takvu tvar, ali slana okusa „sol“ – da su se ljudi drugačije dogovorili, sol bi slobodno mogla biti šećer, a šećer bi mogao biti sol.
OK. I što sad? Pa da stvari ne bi bile prejednostavne, pojavili su se neki koji tvrde da postoje riječi koje nisu arbitrarne ili kako se to stručno kaže, riječi koje su motivirane. Tako bi jedna od njih bila i riječ pahulja. Ovo slovo H u sredini riječi paHulja navodno joj daje neku raHlost i polet i dobro dočarava njenu mekanu i razigranu prirodu. Ostavlja li ta riječ na vas isti dojam, ostavit ću vama samima da procijenite, a na mudrosti vezanoj za paHulja i raHlost mogu zahvaliti svojoj duhovitoj profesorici francuske književnosti koja me između ostalog naučila da „ne iskaču metafore kao cvebe u kolaču“ i da postoje riječi koje su motivirane.
Ja sam pak bila izrazito motivirana da isprobam ove paHulje od lješnjaka jer mi se nikako nije dalo pisati jedan ubitačno dosadan domaći rad pa sam tražila sve moguće načine da ga zaobiđem, a može li bolje od male prilagodbe već dobro poznatog i doma jako omiljenog keksića? O bombonima s mjendulom na vrhu pisala sam već jako davno, a pored vanilin kiflica glorificiranih u prošlom postu, ovo je još jedan keksić bez kojeg Božić ne prolazi. Bila mi je želja da klasičnu verziju isprobam u novom ruhu, tj. da mljevene mjendule zamijenim popečenim mljevenim lješnjacima. Pod uvjetom da ih ne prepečete, dobit ćete male pahulje od snijega od bjelanjaka (kako prikladno?) koje su mene jako podsjetile na neke malo veće roščiće koji su se prije mogli kupiti u Cele na Stradunu. Na što god vas podsjećali, svakako vam predlažem da ih isprobate jer zahtijevaju minimalno vremena, a pružaju maksimalno okusa (i dobro dođu kao sredstvo za podizanje glukoze prilikom pisanja dosadnih domaćih radova ili obavljanja drugih ne baš tako privlačnih aktivnosti).
