Prije nego što krenem s pisanjem učinit ću nešto što mi dođe prilično mrsko i neprirodno – pozvati vas da me potražite na Instagramu. Naime, nekako mi je ta aplikacija postala najbrže i najprirodnije mjesto za dijeljenje sadržaja pa tamo i ima najviše svega u posljednje vrijeme.

I sad bez obzira na gornji poziv i na činjenicu da se svako malo čuje nešto tipa “Blog je mrtav” (u smislu da su društvene mreže preuzele njegovu funkciju), zapravo mi ne pada na pamet da u to povjerujem. Prvo, previše vas ovamo dolazi da bi to moglo biti istina, a drugo blog mi je – bez obzira na to što između objava često prođe puno vremena – pravo mjesto za sav onaj sadržaj koji želim da bude na okupu, da vam bude koristan i da se u njemu uvijek lako možete snaći.

Tragom tog razmišljanja neki dan sam se sjetila kako sam ovaj recept na blogu objavila još davne 2007, na samim blogerskim počecima. Pa mi je onda sljedeća misao bila kako je puno vremena otad prošlo i kako sam štošta u međuvremenu naučila. A onda sam pomislila i kako bih vas mogla podsjetiti na njegovo postojanje i počastiti novim i ljepšim fotografijama.

Nikad ne brišem stare fotografije s bloga i ne mijenjam ih novima – kad pogledate ove stare bruštulane mjendule ili ne-daj-bože quiche lorraine, jasno je kao dan da to nije baš reprezentativno za ono što danas radim, ali ne čini mi se da je to nešto čega bi se trebalo sramiti. Krenula sam s nekim najobičnijim malim Olympusovim point & shoot aparatom, snimala pod žutim kuhinjskim svjetlom u koje god doba dana bi mi palo na pamet i uživala u tome. Te su mi fotografije danas u jednu ruku ka-ta-stro-fa (u pogledu kvalitete), ali u drugu me ruku nasmiju baš svaki put kad ih se sjetim. Tu su kao podsjetnik na napredak i na to da uvijek može bolje, samo treba početi.

Pa eto vam motivacijski govor za danas – što god vam se radi i sviđa pa makar bili najgori na svijetu u tome, samo krenite, pokušavajte, kopajte, čitajte i učite. Sjetite se mog quiche lorrainea.

A kad su sami ušećereni bademi u pitanju, ako ih nikad niste pokušali napraviti, ne bojte se – nije strašno. U nastavku ću vam opisati proceduru, a ako želite vidjeti kako sve izgleda korak po korak, virnite u stari post, tamo sam fotografirala baš samu teću (pod žutim svjetlom, s pomaknutim fokusom i sve jako profi).

Sad je idealno vrijeme od godine da se iskušate u disciplini šećerenja – ipak bi se prosinac slobodno mogao zvati “šećerac” da tu riječ već kukuruz nije zauzeo.

I – još jednom, moram ovo uvježbati – čekam vas na Instagramu.