Znate li zašto u Zagrebu danima pada kiša? Ne? Dan prije nego što je počelo lijevati uglancala sam prozore do visokog sjaja, u tome je stvar, a ne u nekoj cikloni koja nam dolazi sa sjevera, zapada ili otkud sve već ne. Sad se o visokom sjaju može govoriti samo u prošlom vremenu ili hmmm…u budućem… ali o tom potom. Osim što je ovakvo vrijeme pogodno samo za to da se čovjek pokrije dekicom po glavi tako da mu samo oči vire, da eventualno čita zanimljivu knjigu ili pogleda dobar film, dobro je i za još jednu stvar: žensko druženje.
Koliko god nedjelja bila tmurna i kišovita, kad vam na kasni doručak dolaze četiri prijateljice od kojih se ne zna koja bolje kuha (a svaka sa sobom nešto nosi!), koja vam je draža, duhovitija i simpatičnija, kad ste večer prije za njih ispekli kolač koji samo treba izvaditi na stol, e onda ni svo sivilo ovog svijeta ne može pokvariti dobro raspoloženje. Točno je tako bilo jučer.
Ding-dong (nije baš točno ding-dong, ali ne znam prikladnu onomatopeju za zvuk ovog mog zvona) i jedna po jedna stižu. Prva donosi rimski kruh sa sirom pečen na lišću lovora, još topao iz pećnice zamotan u papirnatu vrećicu. Tek što smo joj pronašli papuče, stižu druge dvije. Jedna pruža kutijicu punu šarenih kuglica labneha (o tome vrlo uskoro), druga tanjur pun besprijekorno napravljenih i izrezanih komada pite od sira. Cmok, cmok, gdje si, što si, dugo se nismo vidjele, opet ding dong, evo i četvrte – ulazi na vrata sa štrucom domaćeg kruha i zdjelicom domaće paštete od tune.
Može li bolje? Teško. Na kišu i oprane prozore u tim se uvjetima brzo zaboravi. Nismo se vidjele od kraja 6. mjeseca i uživale smo u ćakuli i našim rukotvorinama dobra tri sata. Tako super cure zaslužuju i jedan super kolač pa sam večer prije pokušala iskombinirati svoju verziju nečega što sam dugo htjela napraviti: kolač od mrkve. Sudeći po reakcijama, eksperiment je bio uspješan, a cijela je štruca nestala u jednom danu. Ovaj je kolač sočan, mirisan, pun arome i poprilično zasitan – pravi za mokre jesenske dane.
