Dogodilo se nešto poprilično nevjerojatno. Ako izuzmemo sličicu onog eksploziva zvanog „carré chocolat“ čokolada se na ovom blogu nije pojavila već čitava dva mjeseca! To nije za moje male oči, govorio je Kalimero. Vrijeme je da se krene, kažu Majke.

A krenut ćemo Portobello Roadom. Te sam se londonske subote ustala puna energije i entuzijazma (sve sam domaće radove bila odlučila ostaviti za nedjelju iza 18.00 h) – čekala su me cijela dva dana – slobodna. Pogled kroz prozor – sunčano. S King’s Crossa plava me Piccadilly line odvela do Holborna, onda crvena Central line sve do postaje Notting Hill Gate. Odredište: Portobello Market. Već na izlazu iz podzemne nalaze se „putokazi“ za turiste isprintani na A4 papiru, dovoljno je samo pratiti strelice i naći ćete se na početku duuuuge ulice pod nazivom Portobello Road.

Već je bilo riječi o Borough Marketu koji mi je ostao među najupečatljivijim londonskim trenutcima, a Portobello mu nije uopće nalik. Ovu ću tržnicu zapamtiti na jedan sasvim drugačiji simpatičan način. To je mjesto na kojem možete pronaći sve – od igle do lokomotive, kako bi se kod nas reklo (dugo nisam čula taj izraz, sve dok ga moja rodica nije neku večer dok smo bile na kavi upotrijebila za nešto – ubijte me sad, više ne znam o čemu se radilo, a bilo je to preksinoć. Skleroza.)

Krenete li ulicom, naići ćete prvo na hrpu second-hand trgovina u kojima stvari i nisu baš tako second-hand kad ih malo bolje promotrite. Šarene ljetne haljine s volanima, cvjetićima, mašnicama, čipkom, duginim bojama, a sve okružene hipijevskim nakitom ili imitacijama starinskih dragulja. Proći ćete pored restorančića kojem u izlogu stoji narančasti fićo kroz čije prozore vire daske za serviranje, a na njima svježe ispečena pizza. Još koji korak i počinje prava vreva.

Oko štandova hrpe znatiželjnih turista, vire pod kapama i sunčanim naočalama. Prevrću po imitacijama starinskog srebra, smiju se vrtnim patuljcima svih veličina, isprobavaju nemoguće užasne sunčane naočale. Neki štandovi djeluju poput scena iz crtića, npr. one kad Aladdin uđe u čarobnu pećinu ili kad gusari naiđu na kovčeg s blagom. Sve se te imitacije sjaje na suncu, a prodavači često dosta nezainteresirano sjede i promatraju ono što za njih nije nikakva egzotika već vjerojatno vrlo zamorna svakodnevica.

Ima tu i mnogo malih trgovina koje prodaju prave antikvitete za razliku od ovih očito tvornički izraženih. Ne znajući, ušla sam u jednu i vidjela prekrasan medaljon za koji sam pomislila kako bi se divno slagao s jednim mojim džemperićem i naivno pitah ja gospođu koliko košta. Ispalo je da je iznos veći od onog koji je pokrio cijelo moje jednomjesečno putovanje. Medaljonu je naime više od 300 godina! Izgleda da će moj džemperić ipak morati malo pričekati.

Na Portobellu ćete naići na velike količine nakita svih boja i profila – od plastične bižuterije do već spomenutih elizabetanskih i sličnih draguljčića. Između te dvije krajnosti ima lijepog srebra i poludragog kamenja koje će vam vješto nastojati prodati tamnoputi prodavači sa svih krajeva svijeta. Tu sam se prvi put (uspješno!) cjenkala i sva zadovoljna odšetala dalje duuugom ulicom.

Dio s hranom je manje impresivan nego što je to slučaj s Borough Marketom, ali to i ne čudi jer je ova tržnica u prvom redu namijenjena antikvitetima, njihovim imitacijama i kuriozitetima. Probala sam tu po prvi put churros s čokoladom i cimetom, vidjela neko povrće kojem nisam zapamtila ime i uspješno odoljela napastima štanda s kolačima (čekao me ručak u drugom dijelu grada). Narazgovarala sam se s trgovcima među kojima je bio jedan koji se silno trudio pogoditi otkud sam. Prevrnuo je sve od Švedske do Albanije da bi nakon nabrojene manje-više cijele Europe pobjedonosno stigao do ex-Jugoslavije. Bio je šokiran kad je čuo da je Hrvatska u pitanju jer mu je šef Hrvat i prema onome što kaže, grozan neki čovjek. Ne znam je li to baš mjerodavno jer nisam nikad upoznala niti jednu osobu koja voli svog šefa/icu, ali zbog tih šefovskih iskustava na Portobello Marketu nas Hrvate bije opak glas.

Curiosity killed the cat. Nije mi vrag dao mira pa sam ušla u već spomenuti Hummingbird Bakery. To je bio moj prvi susret s tom ružičasto-smeđom mini oazom. Sva sreća pa je bio ogroman red od kojeg me prošla volja za čekanjem pa sam se ponašala kao da sam u muzeju – razgledala sam sve kolače kao da su izložbeni primjerci, okinula koju sliku i zaključila da ću se vratiti drugom prilikom. Ta se druga prilika ukazala, kolači su me oduševili i počastila sam se The Hummingbird Bakery kuharicom iz koje dolazi ovo čokoladno zadovoljstvo koje slijedi.

Točno ovako ja zamišljam pravi američki brownie. Toliko je čokoladan da će vam drastično zaprljati zube, a ima i jednu veliku prednost – uprljat ćete samo jednu jedinu posudu. Pragmatični Amerikanci. Ovo mi je možda najdraži i najjednostavniji recept za browniese koji sam isprobala, a naravno, podložan je varijacijama. Pravila sam ga dvaput, oba puta u običnoj verziji, ali možete u njega dodati komadiće čokolade, orahe, lješnjake ili nešto drugo što vam već padne na pamet. Svakako isprobati.