Ne stigneš se ni okrenuti kad ono već proletjela godina. Godina bez kuhinje(!). Da nije povremenih izleta u mamine kulinarske odaje, još malo pa bih i zaboravila kako to izgleda držati nož u ruci. Ali mic po mic, ono što je počelo kao prostorija puna kutija pomalo poprima obrise doma.

Sve su knjige na policama, ormari su na mjestu, čak su se pojavili i detalji u vidu cvijeća i sličnih ekshibicija. A nazire se i kuhinja čiji se konačni dolazak očekuje tijekom ljeta. Dakle poanta cijelog ovog odlomka: kuhinje još nema, ali nada umire posljednja (adaptacija u tijeku, zidovi su tu, grubi radovi obavljeni).

A i neke su ideje u fazi grubih radova. Pantarul nam je već davno postao kao drugi dom, svi koji u njemu rade kao članovi proširene obitelji, primjerci knjige na šanku putuju u razne krajeve (zadnji je završio u Seattleu) i vrijeme je da se krene dalje. Statika mi nikad nije bila jača strana (čak mi je i uradi-sam bor visine svega metar i pol imao problema sa stabilnosti).

Ovaj bih put u taj novi projekt voljela uključiti i puno više ljudi i sve mi se čini prilično zahtjevno pa ću još malo polirati ideju prije nego što vam je serviram, a nadam se da će vam se u tom trenutku svidjeti pa da ćemo je zajedno gledati kako se razvija.

A dok to ne bude, razmišljajući o razvoju i o tom promatranju nečega u nastajanju, sjetila sam se jednog recepta koji sam prije otprilike godinu i pol snimala za editorial u Dobroj hrani. Bio je prilično sunčan mada prohladan jesenski dan, svjetlosti taman dovoljno da se izvuče pristojna fotografija. Snimila sam bila većinu recepata koji su mi trebali, ali fotografijom za browniese s bundevom nisam bila zadovoljna, a već je svjetlosti na mojoj strani zgrade bilo premalo. Naravno da nije bilo govora o tome da se snimanje prebaci za sutra jer sam snimala u zadnji čas i trebalo se snaći kako god sam znala i umjela. Uzmi stativ, kolače i komad papira za pečenje i zaputi se na sunčaniju stranu ulice pitajući se usput Što je meni ovo trebalo. Željku Bebeku i Parnom valjku dovoljno za po jednu pjesmu.

Smjestila sam se u prilično prometan kvartovski park, kolač izvadila iz Tupperware posudice u kojoj mi je jednom prilikom mama uputila neke kolače za sad već davno prohujale studentske dane i taman kad sam sve namjestila da u kadru izgleda kako mi se sviđa, pojavi se na slici sjena. Ako ste mislili da je u pitanju bio oblak, krivo. Nad browniese su se nadvile dvije bakice koje su se čudom čudile što ja to radim. Nakon što sam im što detaljnije (ali i što brže kako ne bih ostala bez i to malo svjetla) objasnila što izvodim s kolačem, požutjelim listom i fotoaparatom, izgledale su prilično skeptično. Izraz lica značio je otprilike: „Vidi ti male što sebi umišlja, tko zna što je tu smućkala“. Rješenje je bilo jednostavno: otvorila sam Tupperwareovu škrinjicu s blagom i ponudila bakice kolačem. Jedna je odmah navalila, a druga je bila nešto opreznija (sigurno ju je mama davnih dana naučila da ne uzima slatkiše od nepoznatih), ali popustila je i ona.

Da skratim priču: bakice su mi pomele sve iz kutijice, dala sam im repete da nose doma i otišle su totalno nastrojene na kupnju sljedećeg broja magazina. Nakon što smo to riješile, izvukla sam i ja fotku po koju sam bila i došla i svi su bili sretni i zadovoljni.

A dok bundeve ne nestanu do sljedeće jeseni, još i vi stignete isprobati recept.