S dolaskom jeseni malo se promijenio i moj ritam. Po danu teroriziram svoje đake francuskim nepravilnim glagolima i prevodim kojekakve filmove, serije i dokumentarce, a navečer sam s mojim Pantarulcima. Postali smo već poprilična ekipa, ima nas 11, cijela nogometna momčad plus jedan na klupi.
Prije tri dana napunili smo pet mjeseci. Preživjeli smo prvi mjesec frke i strke kad nismo od posla znali kako se zovemo, popunili smo malo rupe u redovima i izgurali prvo ljeto. Štošta smo naučili i tko zna što ćemo još sve naučiti. Uhodali smo se.
A kad pogledam malo oko sebe, čini mi se da su se i naši gosti uhodali i navikli na nas. Puno ih je koji se vraćaju, puno je domaćih, puno je onih koje sam upoznala čak i ja koja nekoga triput trebam vidjeti da bih bez zadrške spojila lice s imenom. Sinoć smo imali bračni par koji svaki put dolazi za svoj stol. Bila nam je i grupica starijih gospođa koje su se ugodno smjestile u naše fotelje i otišle zadnje i zatvorile restoran skupa s nama. Bila je i jedna moja online učenica iz Zagreba s kojom sam nakon mjeseci učenja na daljinu prvi put za stol sjela baš u Pantarulu. Bile su cure koje su slavile rođendan i majka s dvije kćeri na opuštenoj večeri. I šaka promrzlih Francuza. Nek’ se nađe.
Kad smo krenuli, nadali smo se da će priča ići u tom smjeru i da će ljudi shvatiti da ozbiljno mislimo ono „k’o doma / feels like home“ . I jesu. Vraćaju se i pomalo taj naš restoran čine i svojim. Na našoj šarenoj polici ima brdo kuharica i časopisa o hrani i nekih starih kuhinjskih stvari. Ničim (osim vlastitom dobrom voljom) izazvan, jedan nam je dragi gost poklonio svoju starinsku vagu s utezima. Eno je na prvoj polici. Osvanuo je na njoj isti dan i snop česna koji je donijela VIP-ova mama, ali neće još dugo (u kuhinji su skontali da je dobar i mirisan pa svako malo nestane po jedna glavica). Dobili smo i biljku čuvara kuće, a neki dan su stigle i dvije tegle domaćeg meda s Pelješca. Evo ih na jednoj drugoj polici, čekaju da smislimo u koji ćemo ih tapas smjestiti.
A to je samo ono što mi je onako na brzinu palo na pamet. Lijepih situacija, toplih osmijeha i pozdrava i prijateljskih lica ima svaki dan. Jedno od njih je i gđa Marija. Probala je naš domaći kruh i samo mi namignula: „Poslat ću vam ja jedan dan svoj domaći kruh“. Čitala sam o njemu već bila na stranicama Kinookusa prije godinu ili dvije (svakako pročitati ako vas donji recept zanima) i pomislila kako bi bilo lijepo praviti svoj kruh, od pravog brašna punog zrna kojem znaš podrijetlo. Zatvorila sam taj dan browser i nisam baš mislila da ću u životu probati baš taj – njezin – kruh. Ali život je interesantan lik, ponekad jako šarmantan i simpatičan pa mi je nedavno ustupio jedan cijeli kruh gđe Marije.
A ona i ne zna koliko je nama doma taj kruh lijepo potrajao. Danima smo ga rezuckali, feticu po feticu. Uz malo masla, to je bila najveća poslastica koju nam je naš stančić (u kojem još nema kuhinje pa zato ni mojih recepata na blogu) mogao ponuditi. Umotan u bijeli rubac, težak, pun i zasitan, taj je kruh bila najbolja stvar koja bi nas navečer dočekala kad bismo mrtvi umorni došli doma. Podsjeća na one kruhove koje u pekarama zovu finski kruh – taman je, nimalo prozračan, pun sjemenki i okusa. I dugo traje, što je jako dobro jer zahvaljujući njegovoj konzistenciji nikako ga ne možete pojesti puno. U ovoj kombinaciji s tankim slojem maslaca, skoro pa da jedete kolač.
I, što je najbolje, ne samo da se gđa Marija potrudila donijeti nam svojih ruku djelo, nego je poslala i recept. U nekoj skoroj budućnosti, kad u ovom djeliću stana gdje bi trebala biti kuhinja više ne bude sušilo s brdom robe nego pećnica, nadam se da će ovakav ili sličan kruh biti među prvim poslasticama koje će iz nje izaći. Napravit ću i jedan viška pa nekome jednom štrucom uljepšati (tje)dan, kao što je to nama učinila gđa Marija.
U međuvremenu vam ostavljam recept koji je podijelila sa mnom i na tome joj i ovim putem od srca hvala. Nisam ga mijenjala niti išta na njemu dirala jer je sve već sročeno baš onako kako treba biti, detaljno i precizno.
Evo samo još jedne napomene koju mi je u e-mailu dala: „Evo i recepta. Nemojte se preplašiti dužine jer ja baš nisam neka kuharica pa sam sve strpljivo istraživala i mijenjala i zapisivala dopune i izmjene. Kruh smatram važnom hranom i željela sam doći do Pravog kruha.“
Ja bih samo dodala da ovaj dio „nisam baš neka kuharica“, ako je suditi po ovom kruhu, uopće ne drži vodu.
Pravi kruh (gđa Marija Kojaković):
Izvorni recept za ovaj kruh da mi je gospodin Mate, mladi biolog Zec u 8. mjesecu 2009. god i beskrajno sam mu zahvalna jer me je uveo u čaroliju spravljanja kruha. Sa svojim kolegama studentima dnevno ga je pekao jer su htjeli jesti zdrav i ukusan kruh. Ovo je recept nastao iz originalnog recepta nakon godine dana praktičnog istraživanja, a dana 11. 2. 2013. god. je u potpunosti pregledan i dopunjen.
