Evo mene nazad. Nakon prvotnog poriva za preseljenjem u London, trebalo mi je dobrih tjedan dana da prizemljim (avionom je nešto malo više od dva sata, ali u glavi stvari idu sporije) pa je red i da se javim. Nakon toliko vremena izbivanja nekako mi se činilo da bi bilo pošteno napisati ponešto u nečemu o čemu ovdje (pre)dugo nije bilo riječi – kolačima.
Za sve one sretnike koji će se u nekom doglednom vremenu naći u Londonu imam tri preporuke i jednu kontra-preporuku (ovo je izraz u stilu onog „negativnog rasta“ koji tako vole u burzovnim izvješćima).
Krenut ću od najmanje ekskluzivnog prema onome što bi Francuzi nazvali „haut de gamme“ iliti po naški: vrhunskom. Gdje god se u Londonu okrenete, naići ćete na podružnicu lanca pod imenom Pret a manger. To je mjesto na kojem možete kupiti svježe voćne salate od različitih kombinacija voća, prirodne sokove bez konzervansa, domaće pahuljice s jogurtom, sushi, nekoliko vrsta sendviča napravljenih od hrskavog francuza, čašice kreme od karamela ili čokoladnog moussea, energetske pločice od žitarica (jedna se baš simpatično zove bird bar, sva je od sjemenki) te razne kolače poput carrot cakea ili browniesa (oboje provjereno i ukusno). Ono što se meni ipak najviše svidjelo su kroasani s mjendulima. Možda bi im neki vrhunski slastičar i našao kakvu zamjerku, ali što se mene tiče, točno su onakvi kakvi bi trebali biti, jako podsjećaju na proizvode iz francuskih pekarnica. Nisu za odbaciti ni njihovi čokoladni kolege, kao ni pain au raisins (pecivo od iste vrste tijesta samo s kremom na bazi vanilije i grožđicama). Pripazite samo, ako su netom izašli iz pećnice, vrlo lako se događa da poželite još jedan (ako već u startu niste kupili dva). Što se cijena tiče, neke su primjerene, a neke baš i ne. Funta i 25 penija za pristojan kroasan i nije tako strašna (ako to isto usporedimo s cijenama u famoznom zagrebačkom Daily freshu), ali 2,50 funte za voćnu salaticu mi se čini previše. Općenito mi je fascinantno kako se tamo za isti iznos novca može kupiti cipele i malo bolji kolač.
Sljedeća postaja: Hummingbird bakery. Ovisi u kojem dijelu grada se nađete, na raspolaganju su vam dvije lokacije. Jedna je na poznatom Portobello Roadu na kojem se nalazi čuvena tržnica o kojoj će biti riječi, a druga je u South Kensingtonu. Starija lokacija je na 133 Portobello Roadu i najbliža stanica podzemne joj je Notting Hill Gate. Ova druga se nalazi u 47 Old Brompton Roadu, a iz podzemne izlazite na stanici South Kensington. Ovo je nešto drugačije od onoga što nudi većina londonskih slastičarni (njihov je repertoar uglavnom sličan onome koji nude pariške) jer su sve poslastice na koje ćete tamo naići ni više ni manje nego američkog podrijetla. Posjetih obje lokacije i gotovo su identičnog unutarnjeg uređenja. Prevladava kombinacija ružičaste i smeđe boje, a u kolačima možete uživati zavaljeni u stolice obložene tamnocrvenim baršunom. Osoblje je ljubazno i nasmijano i dobro se nosi s velikom gužvom (želite li izbjeći pretjeranu gomilu, čini mi se da je bolja opcija ova lokacija u South Kensingtonu). Što ćete tamo naći? Visoke američke torte poput carrot cakea, devil’s fooda te neizostavnog New York Style cheesecakea. Ipak, ova je slastičarna najpoznatija po tzv. cupcakes – prodaju ih u kombinacijama svih duginih boja, veselo ukrašene i namještene u izlog tako da vam ruka sama leti prema njima. Ipak, nisam se dala zavesti dječjim bojama i odlučila sam isprobati njihov cheesecake što se pokazalo kao izvrstan odabir. Tekstura mu je takva da kad ga prerežete dobijete onaj „uzorak“ kao na reklamama za sladoled, podloga mu je domaća i nema ni traga onim nepodnošljivim kremama iz kutije koje se tako često osjećaju u kolačima naših slastičarni. Ni govora. Nisam mogla odoljeti pa sam si kupila njihovu kuharicu tako da ubuduće možete očekivati nešto iz njihovog repertoara i na ovim stranicama.
I šlag dolazi na kraju: Ladurée u robnoj kući Harrods (o Harrodsovim food halls nekom drugom prilikom). Za londonsku lokaciju te slastičarne sam saznala zahvaljujući jednoj silno dragoj osobi (o kojoj ću isto jednom od sljedećih prilika). Kao što se po imenu da naslutiti, Ladurée je francuska slastičarna i to ne bilo kakva. Neki će se možda sjetiti posta o megapopularnim macarons – e pa najpoznatiji na svijetu su njihovi i oni koji se prodaju u slastičarnama Pierrea Herméa. U ovu sam slatku Ali Babinu pećinu nosom provirila dva puta. Sve odiše teškim luksuzom, a prostor je podijeljen u dva dijela – vanjski koji je pun svjetla i unutarnji s tamnim namještajem i tepisima, te vrlo kičastim srebrenim kipovima polugolih teta koje izviruju iz zidova.
Namještaj je masivan, stolova nema baš puno, a kad se nađete pored vitrina, ako ste imalo nalik meni, dobro pridržite oči da vam ne bi ispale. Tu ćete u vrhunskoj izvedbi pronaći zvijezde francuskog slastičarstva poput tarte au citron (krostata od limuna), Ispahan (jako razvikan kolač), tartelettes aux fraises (krostate od jagoda), millefeuille au praliné (slojevi karamel lisnatog tijesta s kremom od lješnjaka), financiers, cannelés, viennoiseries itd. Pogled nadesno i imate što i vidjeti: hrpa macarons najrazličitijih okusa, a u ustima se tope poput pahuljica (vrhunskog!) snijega – pistacio, čokolada, vanilija, ruža, slani karamel, kokos, samo poželite i tu je.
Moje je nepce imalo čast uživati u nekoliko tih slatkih kolačića, milefeuilleu au praliné i nečemu uistinu teško nadmašivom – carré chocolat. To je mala ručna bombica u obliku čokoladne kocke koja kad u vašim ustima kalorijski eksplodira donosi cijelu paletu čokoladnih okusa – baza poput macarona, mousse od čokolade, tanki sloj čokoladnog biskvita, krema na bazi čokolade, sve prekriveno čokoladnom glazurom i ukrašeno hrskavom karamel pločicom od čokolade – heart attack food, što bi jedan moj kolega s tečaja rekao. Vjerovali ili ne, nešto se slično može gricnuti u Zagrebu u slastičarnici u Branimir centru pod nazivom carrement chocolat (pitam se otkud im ideja?). Dojam nije baš isti, ali u nedostatku Laduréea, sigurno ću se tamo koji put prošetati ove zime.
Možda čak jednako zanimljivi kao i kolači su klijenti Laduréea – 95 % arapa. Žene zamotane, mirišu po teškim parfemima, nose najskuplje torbe koje možete zamisliti i zajedno sa zaručnicima bezbrižno jedu doručak koji košta onoliko koliko neke obitelji na hranu potroše u tjedan dana. Vidi se da u njihovom slučaju novac uistinu nije problem. Tu je i poneki poslovni čovjek s laptopom, a oko svih kruže konobari koji su po mom mišljenju glavna mana ovog mjesta. Čini se kao da su upili svu važnost imena Laduré i prenijeli je na svoju malenkost. Dok dočekate račun, onaj carré chocolat vam se već nasložio u obliku dodatnog kila na trbuhu/bokovima/kojoj već problematičnoj zoni, a ne mogu se baš pohvaliti ni nekom ljubaznošću. Ali zbog vrhunskih kolača smo im i to u stanju oprostiti.
Što preostane? Kontra-preporuka. Lanac francuskih pekarnica pod imenom Patisserie-Valerie uistinu ne nudi baš nešto što bi zaslužilo da im se čovjek vrati (vidjela sam ih na dvije lokacije – u Covent Gardenu i South Kensingtonu). Kolači naizgled prekrasni, ali kad ugrizete, to jednostavno nije to. Poželite li nešto te vrste, puno će bolja opcija biti Paul (mislim da sam njih u jednom postu već spomenula, ima jedan blizu Oxford Streeta, jedan u Hampsteadu, a sigurno ih ima još hrpa pored kojih se nisam imala sreću prošetati), naročito njihovi ekleri od čokolade i mini krostate s pekarskom kremom i jagodama. Pouzdano pomažu pri učenju.
Da vam pravo kažem, nije bilo lako sve ovo istipkati!
