Nažalost nemam vremena za švrljanje po gastro blogovima onoliko koliko bih htjela pa se kad poželim dozu internetskog štiva prvo obratim na nekoliko često provjeravanih adresa. Razmišljala sam o tome kako bi bilo lijepo da vam u nadolazećim postovima (ne sve ovaj tjedan, nego u dogledno vrijeme) malo predstavim blogove na koje svratim i kažem vam zašto ih volim, tj. što me vuče da mišem posegnem baš za tim adresama.
Neki dan se tako dogodilo da sam imala pola sata na raspolaganju pa sam odlučila vidjeti što ima novo u blogosferi. Jedna od adresa na koju redovito svratim jest blog Orangette autorice Molly Wizenberg. Molly ne piče često, ali kad piše, piše dušom i srcem i oduševljenje receptom koji predstavlja može se iščitati iz svakog napisanog (nerijetko duhovitog) retka tako da me često ponuka da nešto isprobam. Kad znate da netko tako djeluje na ljude, ne čudi podatak da je izdala kuharicu i da na svaki njezin post dolaze stotine komentara.
Osim toga, muža je upoznala preko bloga (zanimljiva priča, možete je pročitati ovdje, pri dnu stranice), uslijedilo je, koliko mogu ocijeniti, prelijepo vjenčanje (što bi ja dala za sliku poput ove na plaži), a budući da je on profesionalni kuhar, odvažili su se i zajedno otvorili pizzeriju-restoran koji po svemu sudeći odlično radi. Prema onome što je nedavno napisala, čini se da namjerava napisati još jednu knjigu. Ona prva mi je već na popisu želja, a vjerojatno će na njega dospjeti i ova kad izađe.
Njezine su fotografije također nešto drugačije od onoga što se nalazi na drugim blogovima (uključujući i ovaj) – sve snima polaroid kamerom pa zatim skenira i to cijeloj priči daje vrlo osobni štih koji je istaknut činjenicom da fotografije često nemaju veze samo s hranom, već znaju biti posve druge tematike. Plavo nebo, kanta boje, prijatelji, noge prebačene preko kauča – sve komadići života.
Sad kad sam vam sve to ispričala i, nadam se, navukla vas na još jednu web-lokaciju, reći ću vam da sam kod nje neki dan naletila na juhu od sušenog graška. U svom egzaltiranom stilu hvalila ju je do besvijesti pa kad sam u Konzumu to isto jutro vidjela da na polici stoji sušeni grašak, to mi se činilo jedinim logičnim izborom. Inspirirala sam se njezinim receptom, ali u procesu sam se poprilično zaigrala pa sam ga promijenila tako da mu se moji okusni pupoljci malo više vesele. Dobila sam super kombinaciju – panceta, grašak, ružmarin, maslinovo ulje, komadići prepečenca… Sve što možete poželjeti u zimski dan (ali kako je moja draga Loreta primijetila, tog dana je bilo svega, samo ne zime). Svejedno, prava zimska okrepa. Količine u ovom receptu dovoljne su za 4 do 6 ljudi i preporučila bih vam da juhu pojedete isti dan i da je ne podgrijavate. Ako vam je ova količina previše, samo je prepolovite.
