Radim. Fakat vrijedno i kao mrav, možda malo i previše i to na milijun različitih stvari. Kad vam napišem post o tome na čemu sve radim, sigurno će vam se svidjeti, ali zasad još nema smisla. Pa ću samo nastaviti, zasad još u tišini.
A u međuvremenu nema smisla da vas držim gladne. Kopajući tako malo po receptima koji čekaju svojih pet minuta, naišla sam na jedan koji je u arhivi skoro pune dvije godine – od ljeta koje je po svemu sudeći bilo zadnje onako pravo i bezbrižno. Puno smo puta tog ljeta V. I. P. i ja proveli jutro na kupanju na Lokrumu, vratili se u rashlađeni stan na Stradunu i bacili se na udovoljavanje okusnim pupoljcima. Onih dana kad smo bili baš naročito lijeni, VIP bi me ostavio doma da dovedem svoju malo podužu kosu u red, a on bi se zaletio do obližnje špageterije po ručak. I, koliko god volim kuhati, nekad je stvarno lijepo doći na gotovo. Skoro pa luksuz.
Među tim našim lijenim obrocima često je bila i ova pasta i možda sam je baš zbog te laganini atmosfere toliko i zavoljela – a ne odmaže ni činjenica što skoro pa uvijek sve potrebne sastojke možete nabaviti u najbližoj (pa makar i najjadnije opskrbljenoj) trgovini. Nije bilo baš teško provaliti recept pa evo verzije koja prilično nalikuje onome što je VIP donosio u aluminijskim kutijicama (doduše kod mene ima kajenskog papra i pinjola kojih u oriđiđi pasti nije bilo, ali neće škoditi, dapače).
