Bio bi red da vam prenesem obećani recept za rizot od vrganja dok vrganja još koliko-toliko ima. Planirala sam ga ponoviti i sve fino i propisno slikati, onako, školski – da ne kažem štreberski – ali naravno, planovi se uvijek izjalove pa je tako i taj. Istini na volju, jesam ga ja ponovila, ali za jednu večeru s prijateljicama kad ga nisam imala kad fotografirati onako kako sam htjela. Okinula sam mobitelom još jednu sliku, ali ta je još gora nego ova pa eto… Držimo se ipak ove prve.
Uostalom, imam s ovim postom gorih problema od bezvezne fotografije, imam naime moralnih dilema oko pisanja o ovom rizotu. Izgleda da smo se na toj divnoj i krasnoj večeri na kojoj smo se nas tri tako lijepo napričale i najele, ujedno i malčice… otrovale. Nas dvije od tri, ali svejedno. E sad – pisati ili ne pisati o mogućem uzroku trovanja dvije mlade proždrljivice – that is the question.
Ali rizot mi je tako fino sjeo i tako je jesenski kremast i slastan da sam ipak riješila dilemu u njegovu korist. Uostalom, nije recept otrovan niti ništa u njemu nego vjerojatno dodatne gljive koje sam kupila kod neprovjerenog prodavača na Trešnjevci. Pouka priče: ne kupuj gljive kod prodavača kod kojeg si zapravo zastao zbog divnih dunja pa usput vidio da ima i malo gljiva.
Šalu na stranu, ako imate lijepih vrganja, nema dileme: trebali bi završiti u ovom ili barem nekom sličnom rizotu.
