NAPOMENA: NOVU, DETALJNIJU VERZIJU RECEPTA NAĆI ĆETE OVDJE.
U principu volim modu.
Ne na način da ću otrčati kupiti prvu stvar s naslovnice, iako znam da mi npr. takav kroj suknje ne stoji, nego malo drugačije, prilagođenije. Neću svaki dan nositi visoke pete, ali ni tenisice. Za sve ima mjesto i vrijeme, a puno toga ovisi i o raspoloženju. Sva sreća da idem na fakultet na kojem se takvim stvarima ne pridaje puno pozornosti. Ako sam se ustala prekasno i ako su mi prvo pod ruku pale tenisice, navući ću ih što je brže moguće i na predavanju sam dok rečeš keks – polupočešljana, nenašminkana i u nekom nazovi-sportskom izdanju (i naravno bez bilježnice s domaćim). Ako me uhvati inspiracija, priča će biti dijametralno suprotna – šminka, kosa, odjeća i cipele – sve na mjestu, dio možda i po modi.
Ali koje veze moda ima s ičim na ovom blogu?
Pa ima.
Ovi šareni ljepotani koji vam se smješkaju sa slika su ustvari prava kulinarska moda. Jednako kao što bi se moglo reći da su u toj istoj kulinarskoj modi i „finger food“, „slow food“, Jamie Oliver (ili je on već out? nisam sigurna), fuzijski restorani, povratak tradicionalnim jelima, sushi i ine stvari. Ne znam koliko ste upoznati s ovim slastičarskim trendom, ali meni se nekako čini da cijeli web vrvi šarenim zalogajčićima. Ako se sjećate prvog designa ovog bloga, prije jedno pola godine, na vrhu se šarenila hrpica upravo ovih „macarons“. I nemojte me ispraviti i reći „nisu macarons nego makroni“ jer ovo nisu makroni. Ovo su francuski macarons [makaro – a ovo o malo izgovorite kroz nos].
Moja velika francuska kuharica kaže da se pretpostavlja da su macarons venecijanskog podrijetla, ali da se i jako dugo pripremaju u francuskim samostanima. Macarons iz mjesta Commercyja spominju se već u 8. st. (a mi smo u stoljeću 7. tek stigli – malo mi je sumnjiv ovaj podatak), oni iz Nancyja poznati su od 1742. i upravo su oni postali slavni diljem Europe. Toliko su bili poznati da su sestre karmelićanke iz ulice la Hache (u prijevodu sjekira – sve nešto neobično…) dobile nadimak “časne sestre macarons”. Navodno se njihov recept širio zajedno s premještanjem određenih samostanskih redova. Eto, sad i to znate.
Dugo sam čekala da ih isprobam. Bili su mi simpatični na fotografijama, ali nisam vidjela što je to tako posebno u njima sve dok neki dan nisam pronašla definitivno najbolju slastičarnu u Zagrebu – onu u Branimir centru. Kolači im jesu nešto skuplji, ali ja ću radije pojesti jedan takav tjedno nego neki bezvezni svaki dan. Imaju tri vrste čokoladnih kolača od kojih će vam pamet stati, kutijice s čokoladnim zmijicama Pierrea Hermea o kojima sam vam pisala za sv. Nikolu, fino pakirane voćne želee, primamljive kolače koje još nisam stigla isprobati i – macarons. E kad sam ih tamo vidjela, zaključila sam da je krajnje vrijeme da i moji okusni pupoljci daju svoje mišljenje o kolačićima o kojima se izjasnio dobar dio kugle zemaljske. I mislim da vam je jasno kakva je bila presuda s obzirom na to koji post upravo čitate.
I zato, kad vam se pruži prva prilika, skoknite po jedan kolačić u Branimir centar i ako vam se svidi, zasučite rukave (u biti to vjerojatno neće biti potrebno s obzirom na to da se povelikim koracima približava sezona kratkih rukava).
Recept sam pronašla u Desserts Magazineu, a „sparila“ sam ga s čokoladnom kremom iz kuharice o čokoladi Pierrea Hermea (koji inače slovi kao najveći stručnjak za macarons pa ću sljedeći put isprobati njegovu verziju). Krema je nevjerojatno jednostavna i idealna je za lijepljenje kolačića (ne nužno ovih, može i za neke druge).
…bilo je i puknutih…
(zato je važno dobro izmiješati smjesu – ako ostane prečvrsta, pucaju)
Evo većina vas se bila izjasnila za slatko pa sam vam ispunila želju, a imam još hrpu drugih stvari koje sam radila i samo čekaju da se presele u digitalne sfere. Nadam se da će to biti brzo jer su većinom u pitanju sezonske stvari tipa jagoda, špinata, šparoga i sl.
