Od mog je zadnjeg posta i službeno i neslužbeno stiglo proljeće, a kao što svi znamo, proljeće je vrijeme za novo čišćenje prozora nove početke, pa i ovo putovanje – koliko god divno bilo – treba ostaviti za sobom i gledati unaprijed (maštali smo mi o novom putovanju još u avionu, na letu prema Zagrebu). No prije nego što se bacim na svašta nešto lijepo što će, nadam se, ovo proljeće osvanuti na blogu (svega sam kuhala, radila, slikala, čitala), moram zaokružiti priču.

A ni jedna priča o danskoj kuhinji ne bi bila potpuna bez – – trenutak teatralne tišine – – sendviča.

Da, sendviča.

O tom slavnom danskom sendviču zvanom smørrebrød Milanu sam počela puniti uši čim sam saznala ponešto o danskoj kuhinji (čitaj: pet minuta nakon što smo rezervirali aviokarte). U čemu je velika stvar? Pa i nema je baš, ali na tim otvorenim sendvičima (nemaju poklopac) skoro cijela Danska živi svaki dan sve do večere pa mi se ipak čini bitno to spomenuti, a i cijeli grad vrvi natpisima „smørrebrød“ – valjda je to nešto u rangu ćevapčića na Balkanu.

Osnova su, naravno, raženi kruh i maslac (smørre = maslac; brød = kruh), a onda na vrh može ići svašta. Najčešće su to kombinacije s mesom i ribom, a standardne varijante su haringe, losos, krastavci, pašteta od svinjske jetre, jaja, kapula i sve moguće salate. Za ručak ih se može naći u gotovo svim restoranima, a u našem je slučaju došao zadnji dan puta, a da ga mi još nismo bili probali. Dan kad smo posjetili Christianiju bio je ultrazabavan, ali nismo baš imali sreće s restoranima jer smo htjeli jesti u krivo vrijeme – again.

Već prilično gladni i umorni išli smo prema centru grada kad mi je sinulo da sam negdje pročitala da se u blizini može pojesti smushi. Da, dobro ste pročitali (smørrebrød + sushi = smushi). Koliko god vam to smušeno zvučalo, zapravo je bilo odlično.

Prekoputa razvikanog Café Nordena (gdje je pogled s gornjeg kata prilično jedinstven, hrana prilično dobra, a usluga prilično očajna), malo zavučen, nalazi se Royal Café. Ne znam kako bih vam točno definirala to mjesto pa za detaljniji opis možete kliknuti na njihovu stranicu, a za prvu ruku ću vam reći da je neka mješavina kafića/slastičarne/restorana/dizajnerske trgovine/galerije u kojoj možete pojesti lagani obrok, kolač ili sjesti na čaj koji će vam poslužiti u prelijepim i preskupim rasparenim setovima Royal Copenhagen porculana. Za moj je ukus uređenje malo previše ženskasto, ali da se preživjeti.

Spomenuti smushi ustvari je samo tradicionalni smørrebrød aranžiran na malo ljepši način. Dobro je što ih poslužuju više vrsta tako da možete zaista isprobati svašta (naročito ako osoba s kojom jedete ne čuva ljubomorno svoje pa vam da griz).

Situacija na našim lijepim duguljastim tanjurima bila je sljedeća (pažljivo čitajte, meni je ovo super ideja za neki tematski finger food party – užasna preanglicizirana konstrukcija :/ – zabava sa sitnim zalogajčićima?)

• Rostbif s celerom, karameliziranim ljubičastim lukom i prepeličjim jajima
• Pohane mesne okruglice s kaparima, kupusom u bijelom umaku i brokulom
• Zimska pileća salata s orasima, celerom, jabukama i hrenom
• Tanko rezani krumpir sa slaninom, lukom i timijanom
• Haringe s jabukama, karijem, ljubičastim lukom i potočarkom
• Dimljeni losos sa salatom od jaja i začinskih trava

Kombinacije su bile maštovite i ukusne i sve smo ih vrlo brzo potamanili. Možda je najbolji i najkonkretnije začinjen bio smørrebrød s haringama, ali nije ni onaj rostbif bio za baciti. Sve je bilo toliko lijepo izaranžirano da bi mnogi naši cvjećari iz tih sendviča mogli štošta naučiti o kompoziciji.

E, sad kad sam probala smørrebrød, putovanje smo mogli privesti kraju. Sutradan se još samo trebalo probuditi navrijeme, otpotezati prilično lagane kofere do kolodvora i pravac u zračnu luku Kastrup. Da se ne bi slomila, onu rešetku za hlađenje kolača koju sam bila kupila drugog dana za svaki slučaj ponijela sam u ruci, ali, naravno, u svom stilu sam zaboravila da je u vrećici i mini špatulica za glaziranje kolača koju sam vas na početku sage bila zamolila da zapamtite i koja je na rendgenskoj kontroli izgledala kao nož. Preznojila sam se triput dok je dvoje policajaca vijećalo što s njom i dok sam mislila da će me proglasiti balkanskim teroristom jer me granična policija inače baš i ne ljubi, ali srećom (i za divno čudo) jedna je od njih očito znala čemu nožolika špatulica služi i nisu pravili ni najmanje probleme.

Još koji poklončić u izvrsnom duty free shopu i nastupio je rastanak s danskim kopnom (koji nam je prilično uveselila žena koja je, dok smo se vozili autobusom koji iskrcava putnike pred avionom, Milana poluizbezumljeno – nakon jedno 6 kontrola, btw – potapšala po ramenu i pitala: „čujem da govorite naški, je li ovo avion za Zagreb?“). U tom smo se trenutku pristojno suzdržali od smijeha, ali nas je ta scena danima poslije dovodila do suza.

A da se dostojno (barem na neko vrijeme) rastanemo od danske priče, tu je i recept za prhke kekse s maslacem koji jako podsjećaju na Danish cookies koji se prodaju u limenim kutijama, kako na danskim aerodromima, tako i u hrvatskim supermarketima. Autor recepta je čarobnjak Pierre Hermé kojem neizmjerno vjerujem kad su recepti i slastice u pitanju (čak ima i gramažu bjelanjaka) pa nemojte zamjeriti što je autor recepta za danske kekse – Francuz.