Sinoć sam samu sebe podsjetila na Izzie iz Uvoda u anatomiju, točnije na onu epizodu u kojoj je stres liječila pečenjem neviđenih količina muffina. U odnosu na to, ja sam se zadržala na skromnoj količini keksića, ali je moje pečenje služilo istoj svrsi.
Jučer sam imala dva kolokvija – jedan ranom zorom (mislim da je prošao ok) i jedan kasnije popodne (za toga pojma nemam kako sam ga napisala) i kad sam došla doma bila sam preumorna da bih sjela za knjigu, a bilo je prerano za odlazak u krevet. Stan je za divno čudo bio raspremljen pa sam s dragim pošla na porciju ćevapa, a onda kad sam se vratila, nisam znala što bi od sebe… pa sam pravila keksiće. Sad imam cijelu hrpu pa moram smisliti kome da ih „udijelim“ – ako krenem to sve jesti sama, kazaljka na vagi će krenuti u krivom smjeru…
Ovo su inače tradicionalni švedski keksići, a na švedskom se zovu drommar što znači “snovi” pa sam ja malo preformulirala naslov. U pravilu bi se trebali pripremati s amonijakom, ali s obzirom na to da ja toga nemam, taj sam sastojak zamijenila praškom za pecivo i rezultat je sasvim zadovoljavajući. Kolačići su jako prhki, tope se u ustima, a pomalo me podsjećaju na jednu od vrsta keksića koje se može naći u onim kutijama s danskim keksima. Sve je to nešto sa sjevera Europe… A unutra kokos.
Ako ništa sad sam si bar poklonila dozu slatkog za preostale akademske i manje akademske izazove ovaj tjedan. Poklonite i vi sebi neku slatku sitnicu, možda baš jedan kolačić iz snova ako ne već putovanje u Švedsku 🙂
