Ok… Da čujem, koja vam je prva asocijacija na riječ “buhtle“?
Moja je opržen jezik i to sve zato što se nikada ne mogu dovoljno strpiti da bi se ona mermelada (koja je po temperaturi više lava nego mermelada) prohladila dovoljno da osjetilne stanice na mom jeziku ne nastradaju. Mislim da je danas prvi put da mi se to nije dogodilo (ali za sve fenomene postoji rješenje pa tako i za ovaj – ovo je prvi put da sam ih fotografirala pa je morala proći barem koja minuta više nego inače).
Buhtle su pravi, dobri, domaći, starinski, zimski kolač (zavidan broj epiteta). Rekla bi moja mama da nema oko njih puno filozofije samo da čovjek treba cijelo popodne biti doma. S obzirom na to da se to rijetko događa, odlučila sam iskoristiti današnje popodne kad su mi otpala dva predavanja (čak dvije profesorice su bolesne, znate ono, žao mi ih je, ali…)
Napomena (ovaj put unaprijed i malo dulja nego inače):
Jedina caka s buhtlama je (kao i s ostalim dizanim tijestima) kvasac. A i to nije baš viša matematika. Recimo da je prije neka „niža biologija“. Naime, jedino o čemu trebate voditi računa je da je kvas ustvari živo biće pa ga onda usporedite s ljudskim bićem (najbolje ćete si ga dočarati ako ga zamislite u vlastitom obliku). Zamislite da želite jednu finu kupku (shvatit ćete poslije zašto sam se sjetila kade). Ako je voda hladna, nema smisla u nju uopće ulaziti – pa smrznut ćete se! A opet, osim ako niste neki mazohist (a kvas NIJE mazohist) nije baš dobro ni da voda bude vruća – izaći ćete sasvim crveni nakon svog “vremena za opuštanje“. Dakle – za ugodnu kupku, a isto vrijedi i za uspješan kvasac ključna je topla (znači mlaka – ni hladna, ali ni vrela) tekućina. Kad ste se fino okupali, ne bi bilo loše nešto ni pojesti… slatko po mogućnosti – tu na scenu stupaju šećer i brašno. I kvasac je gladan – dakle za zadovoljnu zdjelicu kvasca formula je jednostavna: mlako mlijeko, žlica brašna i žlica šećera. I kvas se onda razmnožava, odnosno, raste.
A još jedna anegdotica prije nego što prijeđem na stvar – to je način na koji su se danas moje buhtle podigle… Inače u stanu imam grijanje koje bi se trebalo moći regulirati s pomoću termostata, ali mi se ponekad čini da to grijanje ima vlastiti bioritam… Pali se po noći (kad mi ni najmanje ne treba), a kad udari snijeg (ili kad mi treba topao stan za buhtle) neće da grije ni da ga moliš…. Tako je bilo i danas. Bez lagano toplog prostora, tijesto neće narasti, a moji radijatori u štrajku. Nisam na to mislila prije nego što sam zamijesila tijesto i tako se dogodilo da se u sat vremena „dizanja“ moje tijesto nije pomaklo ni milimetra. A taman sam se bila nastrojila na finu porciju vrućih buhtlica… Onda sam kao profesor Baltazar napunila jednu kantu tople vode i pustila zdjelu s tijestom da u njoj pluta… Tijesto se diglo za 25 min. A kad sam buhtle prebacila u pleh, napunila sam kadu s jedno 10 cm vode i sve je prošlo u najboljem redu. Ipak, nadam se da sljedeći put neću morati pribjegavati tako očajničkim metodama…
…rapsodija u plavim buhtlama
(neko je čudno svjetlo dopiralo kroz prozor)
I jedino što vam preostane je da si nabavite društvo s kojim ćete ih podijeliti i da navalite… Naravno… pazite da ne opržite jezik.
… i je li se meni ovo čini ili vam je ovo moja buhtla isplazila jezik?
