Blogosfera je svijet za sebe – u to sam se uvjerila kad sam počela s ovom mojom malom virtualnom kuhinjicom. Kao i u pravom životu, i u blogosferi ima događaja – ljudi se virtualno zaljubljuju, odljubljuju, prepucavaju, svađaju, spamaju, plaču, smiju se, pokreću inicijative i da ne duljim – pokreću tzv. blogging events. Ovo zadnje je ujedno i jedino što me od svega ovoga interesira. Zahvaljujući temi bloga, imam divne posjetitelje i Bogu hvala, većina nekih “burnih događaja“ za koje tek mjesec dana poslije čujem da “potresaju“ bloger.hr zaobiđe ovaj kutak.
U blogosferi u nešto širem smislu (na svjetskoj razini) postoji sva sila blogova o hrani i oni se druže putem raznih zajedničkih tematskih ciklusa. Neki od njih se temelje na jednom sastojku koji treba što maštovitije upotrijebiti, drugi pak na istom receptu po kojem svi kuhaju pa pišu o iskustvima, treći su dosta otvorenog tipa pa je npr. potrebno upotrijebiti bilo koju biljku u svom jelu pa makar to bila samo grančica petrusina itd.
E pa i u našem govornom području pojavilo se nešto slično. Službenog naziva još nema, a na prvi krug kojem je tema bio krumpir sam nažalost zakasnila. Ipak itekako sam na vrijeme za cimet (draga MaoMao, ovo će biti praznik za tvoje oči) – svi postovi s temom cimeta kao i pobjednik ovog kruga moći će se pronaći kod Meddi 03. listopada. Nije bilo lako odlučiti koji recept upotrijebiti za ovu prigodu. U folderu u kojem čekaju na svojih 5 minuta ima nekoliko vrlo ukusnih recepata s cimetom, ali ovaj mi je ipak od svih njih najdraži.
Tarte fine [tart fin] u prijevodu znači “fina pita” (to što ga Amerikanci zovu voćnom pizzom je pokazatelj razlike u poimanju svijeta tih dviju nacija), a radi se o tradicionalnom francuskom receptu koji izvlači maksimum od najjednostavnijih mogućih sastojaka. Ovu pitu u francuskim pekarnicama prodaju u komadima izrezanima na otprilike 15 × 7 cm i na malo debljem kartonu. Ako je uhvatite toplu, osvojili ste jackpot, ali nećete biti ništa manje zadovoljni ni ako vas dopadne komad iz hladnjaka. S obzirom na to da se radi o piti od lisnatog tijesta, trebalo bi je pojesti istog dana, a vjerujem da to nitko neće smatrati prevelikim teretom.
U posljednjih mjesec dana, kod nas se ispeklo ni manje ni više nego 4 doze ove pite pa vjerojatno i taj podatak sam po sebi nešto govori.
Evo opet malo dulji post, ali uvijek se nekako raspišem kad su u pitanju francuske slastice. Ovu pitu sam jela dva do tri puta na tjedan kad sam bila u Vichyju i sam pogled na komad ovog oličenja jednostavnosti u najboljem obliku vraća me u te dane. Divota.
