Hmmm… otkud da krenem, ni sama ne znam. Opet je prošlo par dana od zadnjeg posta, ali sad je baš neka faza da sam u silnoj strci pa za blog na kraju ne ostane vremena. Malo ispiti, malo iščekivanje rezultata kod profesorice koja je očito zaboravila kako je to biti student i ne spavati noću radi nervoze, pa onda još neki mali poslić koji sam nabavila, a koji mi oduzima dosta vremena za pripremu, neki seminari i sl. A uz to ovaj semestar imam i faks subotom (jednostavno sam se morala i ovdje potužiti na tu činjenicu).

Ali zato danas imam nešto uistinu sjajno za vas. Ako dosad niste isprobali ništa s bloga, ovo stvarno morate. I požurite jer ovo nije hrana za ljetne dane.

Tarte Tatin (čita se tart tatan – ovo an malo više kao da ono nepristojno kažete a? umjesto molim? kad vas netko nešto pita, a vi niste čuli) je jedno od jela o kojima nam je na kolegiju o francuskoj kulturi govorila profesorica na fakultetu na prvoj godini. Imala je dobar izbor jela koja nam je predstavila… Što god sam od toga uspjela probati, svidjelo mi se. Tako je bilo i s ovom pitom. Pružila mi se prilika da je isprobam u Parizu kad sam bila na jednoj studentskoj razmjeni i mmmm… ljubav na prvi pogled… hoću reći ugriz.

Kad sam se vratila doma, krenula je potjera po internetu za dobrim receptom za tu pitu. Prvi eksperimentalni pokušaj sam odradila s mamom, pita je nestala u minimalnom roku i znalo se da ide u službenu kuharicu. U međuvremenu ju je ona napravila još pokoji put i malo izmijenila vrijeme pečenja i na kraju dobila tako dobar rezultat da je bilo slučajeva da cijeli pleh pite nestane preko noći! Kakve je to posljedice imalo na želudac dotičnoga, možete samo zamisliti.

A s obzirom na to da uglavnom volite pričice o hrani, ispričat ću vam koja legenda kruži u vezi ovog tako slasnog kolača. Odmah da vam kažem, ja u to sve skupa baš ne vjerujem, ali eto, zanimljivo je.

Predaja kaže da je Tarte Tatin nastala u hotelu Lamotte-Beuvronu u Francuskoj godine 1889. Taj hotel su vodile dvije sestre – Stéphanie i Caroline Tatin. Postoje različite priče koje se tiču samog nastanke pite, ali najpoznatija je ona koja kaže da je Stéphanie, koja je inače vodila kuhinju, jednog dana jednostavno bila prezaposlena i da je jednog dana htjela napraviti tradicionalnu francusku pitu od jabuka, ali da je ostavila jabuke da se predugo krčkaju u maslacu i šećeru. Kad je osjetila intenzivan miris, pokušala je spasiti što se spasiti dalo pa je tijesto jednostavno stavila na vrh jabuka i sve skupa gurnula u pećnicu

Druga verzija priče kaže da su jabuke “slučajno” upale u karamel i da joj je ideja tijesta po vrhu “slučajno” pala na pamet, ali to baš ne drži vodu jer je ovo jednostavno predobro da bi bilo plod slučajnosti.

U svakom slučaju, gostima hotela se pita toliko svidjela da je ubrzo postala zaštitnim znakom te ustanove i to se pročulo sve do Pariza gdje se ubrzo počeo posluživati pod nazivom “pita sestara Tatin” u slavnom restoranu Maxim’s na Place de la Concorde gdje i danas stoji na meniju.

S vremenom se ova pita počela pripremati u raznim verzijama pa se tako pravi Tarte Tatin od krušaka, bresaka, ananasa pa čak i rajčica ili luka. Mislim da je klasična verzija ipak broj jedan.

maslac i šećer nakon boravka od 20-ak min u pećnici

razvaljano tijesto

tijesto preko pečenih jabuka

pečeno, prije prevrtanja

…poslije prevrtanja

I na kraju uživajte u karameliziranim jabukama s finim prhkim tijestom….Ogladnjela sam od ovog pisanja, idem po još jedan komad.