Rijetko se kad rat spominje u pozitivnom kontekstu. Bila sam još samo dijete, ali kad se sjetim sirena, nije da me obuzme veselje.
Doduše, tragikomično, ali ne mogu da se ne nasmijem jednoj od naših ratnih anegdota. Naime, naš je stan u Dubrovniku na trećem katu, tj. na samom vrhu zgrade pa smo većinu vremena mama i ja provodile kod susjeda. Ne sjećam se baš jelovnika, ali u to se vrijeme nije moglo previše birati i u principu jeli smo što god smo taj dan imali (a sreća je bila da smo imali). Međutim, jedan dan bio je prekid paljbe i nas smo se dvije popele u stan i mama je napravila ručak.
Grah s kobasicama.
Još se i dan danas sjećam tog tanjura punog graha i te jedne kobasice u sredini. Mali petogodišnji proždrljivac u meni (ovu malo odrasliju verziju već ste dobro upoznali) bio je presretan što se konačno dočepao poštenog obroka. Gurmanluk a la Bandić.
Nakon dvije žlice te ekstaze: uzbuna. Kao da mi je netko šamar opalio. Brzo, skupi se, obuci i ostavi onaj grah i kobasicu u pjatu. Nije meni bilo jasno baš do kraja ni što se događa, ni što te sirene točno znače, ali u jedno sam bila sigurna: bila sam ljuta kao ris. Zašto baš sad? Sramota. Toliko su me bili naljutili da mi se ta epizodica kristalno jasno urezala u pamćenje, a često ne znam ni što sam jučer jela, a kamoli prije 20 i kusur godina. U skladu s tim, ne sjećam se ni što se poslije dogodilo s tim grahom. Pretpostavljam da sam ga s nekom odgodom na kraju ipak pojela.
Ali, vratimo se na početak priče – pozitiva. Imao je taj rat nekoliko svojih svijetlih trenutaka:
- Susjedi su (barem ovi naši) jako lijepo pazili jedni druge. Određeni smo period spavali kod susjeda u prizemlju i stvarno su sve dali od sebe da se osjećamo kao doma. Za mene su čak bili izmislili neki uradi-sam sustav protiv komaraca da što mirnije spavam. Te se stvari ne zaboravljaju. A ni činjenica da sam kod njih pojela prvu pancerotu i rozatu u životu.
- Kinder Lada – dundo i ja uvijek smo se otimali za onaj bijeli dio. I godinama poslije, ništa pa čak ni Nutella, nije uspjelo nadmašiti slavnu Kinder Ladu. Poznajem preko nekoliko istomišljenika.
- Kondenzirano mlijeko. Valjda zato što ima neki nemoguće dug rok trajanja, dolazilo je u paketima hitne pomoći. Odrasli su njime sladili kavu, a u općem nedostatku slatkog, meni je bilo kao mana s neba.
I dugo je to kondenzirano mlijeko ostalo čisto ratna stvar jer ga nikad poslije nisam vidjela u našim trgovinama. Govorili su da ga ima u Lidlu i u Mulleru, ali ja to na svoje oči ne vidjeh. Kako se često koristi u nekim brzinskim desertima (koji su mi jako srcu dragi), stoput sam požalila što ga nemam i što Graz nije malo bliže. Istraživala sam onda kako bi ga se moglo napraviti i sve su tehnike bile jako dugotrajne i mukotrpne – iskuhavajte mlijeko kao za dulce de leche pa tako sto godina. A toliko vremena nažalost baš i nemam.
Razmišljajući o ovomjesečnom editorijalu za Dobru hranu, sjetila sam se jedne verzije cheesecakea u koji ide upravo kondenzirano mlijeko. I vrag mi nije dao mira i istražila sam opet. I našla odlično rješenje – sve je gotovo za pet minuta. Razna mjesta, razne verzije, ja vam nudim svoju.
Sad više nema uzdisanja za fudgeom i sličnim perverzijama. Ovo je toliko jednostavno da zaista nema isprike zašto jedna teglica ne bi uvijek bila u hladnjaku.
