Priča o citrusnom voću nastavlja se. Nekoliko onih istih naranača čije ste korice u obliku arancina nedavno vidjeli sada su završile u obliku mermelade.

Ova je mermelada idealan jestivi poklon, ali morate biti sigurni da taj netko tko je prima:

a) cijeni mermeladu općenito,

b) naročito cijeni domaću mermeladu,

c) spada pod opis gurmana

(ako ne zadovoljava sva tri uvjeta, teglici se neće veseliti koliko bi ustvari trebao/la).

Naranče koje mi je „donio Sveti Nikola“ sam uglavnom pojela onako same i svježe jer su bile one vrste koju najviše volim, a par komada sam pretvorila u mermeladu. Tako sam iskoristila sve – i koru i sredinu.

Dok mi se po glavi motalo kako je to super što se može baš svaki djelić iskoristiti, na pamet mi se neprestano vraćala jedna scena iz Buñuelovog filma Diskretni šarm buržoazije (1972). Nedavno sam ga gledala na Tuškancu s Mirkom i s Jelenom, prijateljicom s fakulteta. Film je bio na francuskom, tipično bunjuelovski, šarmantan i na momente urnebesno smiješan (barem meni). Čitava radnja se može svesti na to kako jedno napuhano, jako „hoch“ društvance nikako ne može pojesti zajedno večeru jer stalno nailaze na neke prepreke. Između ostalog jedan od likova je ambasador neke nepostojeće državice i njemu neprestano govore kako je ta njegova država ovakva i onakva i kako ništa ne valja itd. U trenutku kad mu prekipi, on sav iznerviran nešto opsuje na Francusku „en sa totalité“ (u cijelosti). Ta je replika Jeleni i meni bila toliko smiješna (vjerojatno to ima neke veze s činjenicom da obje studiramo francuski) da smo se smijale sljedećih 5 minuta sa suzama u očima dok su drugi uglavnom ozbiljno promatrali film i vjerojatno im nikako nije bilo jasno što je nama toliko smiješno. Još si nisam ni sama uspjela objasniti čemu smo se tako ludo smijale, ali kad god mi to padne na pamet, izmami mi smiješak na lice.

Tako sam ja gulila naranče i blaženo se smješkala razmišljajući o tome kako će svaka naranča biti iskorištena „en sa totalité“ (u cijelosti). Sva sreća da me nitko nije vidio, vjerojatno bi pomislio kako mi nisu baš sve na broju.

A kad sam već kod filmova, ako volite trilere i ako ga još niste pogledali, pođite vidjeti „Tijelo od laži“ (Body of Lies) Ridleya Scotta. Mi smo bili sinoć i oduševili smo se; to je jedan od boljih filmova koje sam pogledala u zadnje vrijeme.

I evo napokon mermelade.