„Sjećanje na sreću nije sreća, sjećanje na bol ostaje bol“, prema onome što nam je prenijela profesorica iz hrvatskog u gimnaziji, to je izjavio Goethe. Pametan je to bio čovjek. A i mi smo se u razredu često na satovima lektire pravili pametni citirajući tu jednu jedinu rečenicu koja nam je bila poznata (i prolazilo je).
Ali zašto odjednom Goethe? Nije mi mrsko čitati, dapače, ali ovo se ipak neće pretvoriti u blog o književnosti. Da preformuliramo Goetheovu misao: ovako dobre pahuljice za doručak su sreća dok su u tanjuru, kad ih nema, to postaje bol.

Ja sam trenutačno u bolnoj fazi jer je mojih pahuljica nestalo, ali sutra ću napraviti novu rundu tako da me svako jutro može dočekati zdjelica ovog hrskavog blaženstva. Već sam u postu o muffinima s kokosom promovirala prednosti doručka, ali tek me ovo potaklo da ga uistinu i jedem svako jutro (nije šala, traje to već 3 tjedna!)
Vjerojatno će vam pasti na pamet: “Pa zašto praviti vlastite pahuljice kad ima svakakvih za kupiti?“ To je istina, ali kad su vaše vlastite pahuljice u pitanju, možete u njih staviti što god volite i što je meni još bitnije – možete ih zapeći koliko god volite (a ja osobno volim malo pečenije). Osim toga, znate točno što jedete, a glavni sastojak (zobene pahuljice) prepun je vlakana i odličan za probavu.
Ovo je osnovni recept za otprilike 500 g u kojem možete mijenjati što vam srcu drago (prijedlozi su nešto niže).

