Babe su zakon. I pritom ne mislim na nego na babe, bake, none. Vozila sam se prekjučer u tramvaju i iza mene se odvijao sljedeći razgovor:
A: Postat ću tetkaaaaa!
B: (nerazumljivo mrmljanje)
A: A ti si već baba!
B: Ne baba, nego baka. Baba je ružno.
A: (opet nerazumljvo mrmljanje)
Meni baba nije ružno. Općenito vjerujem da riječi same po sebi nisu ni lijepe ni ružne (neke su možda malo zvučnije), nego njihova ljepota ovisi o značenju koje im pridajemo. Naravno da će vam riječ baba biti ružna ako je samo čujete u kontekstu „Babo jedna (ovakva ili onakva, nećemo sad prostačiti).
Ali ako vam riječ baba cijeli život znači nekoga tko vas je čuvao, pazio, mislio na vas, kuhao vam ručak da na vrijeme stignete u školu, šio vam vjenčanice za barbike i haljinice kakve nitko u razredu nije imao, učio vas što je dobro, a što nije, uvijek vas stavljao na prvo mjesto, pomagao vam u svemu što vam treba, krpio poderane traperice po pet puta, šio haljinu za maturalnu zabavu dok i zadnji ušitak nije bio savršeno namješten (što s uskom haljinom od klizavog pliša dubokog proreza na leđima nije nimalo jednostavna stvar), uvijek krijumčario džeparac za studentske dane i želio vam sve najbolje, onda ta riječ u vama budi neke sasvim druge emocije.
Moja baba nije obična baba. Tko god je poznaje, zna da baba Ina ima energije za tri (mlađe) žene, da trči, kuha, šije, radi, nosi visoke pete i torbice iz H&M-a. Njezinim praskama (breskvama) nema premca, kao oko sokolovo kruži dubrovačkom placom i zna što se na kojem banku nudi. Ima strašno oko za detalje i ne daj ti Bože da ti slika na zidu stoji 2 mm nakoso. A ima srce od zlata.
A, po svemu sudeći, još je jedna nona bila pravi dobri duh kuće. Kaže meni Ana:
„Moja nona Foška je davno preminula, ali moja prva i jedina sjećanja na nju su ti da cijela kuća miriši po njezinim njokima… i da kad je radila, da je cijela kuhinja bila u brašnu i tijestu i da je uvijek govorila nešto tipa “Koliko truda ide u ovo, a sve pojedemo za 2 min”. To, i da smo nas dvije u pauzama jele pomidore kao jabuke i čekale da se tijesto pripremi. Recimo, ja to i dan danas radim. Nonina borša je baš ljubav prema obitelji i onoj toplini koju osjetiš kad si doma..“
Sigurno se pitate koja sad Ana i koja Nonina borša?
Ana = Ana Tevšić
© Ana Tevšić
Nonina borša = jedno od najsimpatičnijih dizajnerskih rješenja
© Ana Tevšić
Za Anu sam prvi put čula prije pola godine, kad je izašao božićni broj Dobre hrane. Tad sam bila gošća urednica, a na prvim stranicama časopisa bio je članak o mladoj i lijepoj hrvatskoj dizajnerici koja je recepte svoje bake Foške laserski ugravirala na valjke za tijesto, kuhače i kuhinjske daske pa sve to stavila u jednu lijepu platnenu vrećicu ili, kako bi Ana rekla, boršu. Ne mogu vam opisati koliko mi se ta ideja svidjela. Što se mene tiče, zamisao je genijalna i da se mene pita, svi bi mi obiteljske recepte trebali ugravirati ako ne već laserski u kuhinjske daske, a onda bar u pamćenje ili u obiteljske kuharice.
© Ana Tevšić
Ja sam puno svojih obiteljskih ovdje već podijelila s vama, ali došao je red na još jedan babin recept – rolat. To vam je pravi recept za moju babu Brzog Gonzalesa koja rolat često zna smotati i poslije „običnog“ objeda. Četiri sastojka, pet minuta, šest nahranjenih usta.
A ima i Ana nešto za vas (hvala, Ana :)). Sve se vidi na slici ispod:
1. žlica s receptom za fritule
2. borša s krpom i trakom za kosu (lila satenske trake)
3. borša s dvije krpe sa satenskim trakicama (roza trake)
© Ana Tevšić
Ako vam je srce zatitralo na spomen neke od ovih stvarčica,
DO NEDJELJE 13. 5. 2012. u 23.00 h, trebate:
- u komentarima (isključivo preko FB forme!) s ostatkom svijeta podijeliti nešto po čemu je vaša baba posebna, neki kratki recept ili zrno mudrosti,
- lajkati Aninu FB stranicu,
- pričekati ponedjeljak ujutro da saznate koje je troje sretnika dobilo neki poklončić od Ane. Imena ću objaviti na FB stranici bloga.
A evo i malo detaljniji recept za rolat.
