Imala sam vam namjeru pričati o nečemu sasvim desetom, o nečemu za što vam trebaju četiri sastojka i žlica, o nečemu što je prošli vikend kad mi je došlo par prijateljica da proslavimo rođendan nestalo brzinom svjetlosti. Htjela sam vam o tome pričati jer sam se još jednom, upravo zbog tog rođendana, uvjerila da su jednostavne stvari ujedno i najbolje. Učinila sam taj dan dvije stvari za koje mi je mama izričito rekla da ih ne radim: eksperimentirala sam na dan kad dolaze gosti i počela sam kuhati u nepripremljenoj kuhinji. Bez obzira na oba neposluha, torta je bila ok. Treba napomenuti da sam pola dana slagala četiri sloja biskvita i dvije kreme koje su proklizavale jedna preko druge, a torta je na kraju bila samo to: ok. S obzirom na uloženi trud, trebala je biti: wow. Ali ne, ona je bila čisto: ok. Bez obzira na to što je bila vizualno zanimljiva, okusom me baš nije oborila s nogu pa sam zaključila da nema potrebe da vas davim s njom. Ima bržih, jednostavnijih i ukusnijih stvari. Koji dan kasnije za druge goste napravila sam browniese koje sam doslovce sklepala u 15 minuta i oni su bili puno više nego ok. Kad usporedim onu tortu s njima, browniesi vode jedno 200:0.
Razlog zbog kojeg vam ne pišem o toj jednostavnoj stvari za koju vam trebaju četiri sastojka i jedna žlica jest taj što tu malu divotu nisam stigla slikati, a nemam vam običaj podastrijeti tekst bez slike. Prema tome, tu kombinaciju bogom danu za partyje čuvam kao asa u rukavu, a danas se bavimo drugom temom koja se krije pod naslovom scones.
Scones su mala peciva koja su podrijetlom iz Škotske, a jedu se u UK-u, SAD-u, Australiji i na Novom Zelandu. Brzo su gotova, a dobro podnose i zamrzavanje pa ih možete ispeći, gurnuti u zamrzivač i po potrebi grijati u pećnici (jako zgodno za brzi doručak). Onaj sitni grammar nazi koji čuči u meni ne može odoljeti, a da vam ne spomene da se riječ „scones” može izgovarati na dva načina: kao [skonz] i [skounz].
Često sam na njih znala naletjeti na internetu i u raznim kuharicama i uvijek bih promislila: „dobro, sljedeći put” i na kraju ih nikad nisam napravila. Sve do ovog ljeta. Nešto što je primarno namijenjeno doručku ja sam napravila u osam sati navečer (?!), a najbolji dio je uslijedio sutradan kad sam se spustila u vrt slikati rezultat. Zbunjeno-zabavljeni izraz lica mog susjeda koji me ugledao s aparatom nad sitnim pecivima i žlicom mermelade bio je… kako da to kažem? Neprocjenjiv 🙂
