U osnovnoj sam školi imala dvije učiteljice i obje su mi ostale u divnom sjećanju – tople i drage žene kojima su uvijek djeca na prvom mjestu, trudile su se da nas nauče gradivo, ali i da nas u isto vrijeme nauče lijepom ponašanju i pristojnosti. Uvijek su bile pune razumijevanja za naše veće ili manje dječje probleme i znale su učiniti pravu stvar u pravom trenutku. Kao i sva ostala djeca, bavili smo se mi crtanjem, pjevanjem, računanjem, čitanjem, šaputanjem, igranjem i tko zna čim već ne. A ljepota cijele te priče ležala je u promjenama. Kad bi se mijenjala godišnja doba, na zidu je visio dnevnik prirode u koji smo bilježili vremenske promjene i bila je prava čast kad bi te učiteljica pozvala da baš ti nacrtaš sunce za taj četvrtak. Izmjenjivali su se osim toga i blagdani pa su se uvijek pjevale neke druge pjesme i crtali neki novi crteži. Nikad isto i nikad dosadno!
Jedna od neizostavnih tema svake jeseni bili su Dani kruha. Sve bi krenulo nekom pričom iz čitanke, nastavilo se crtanjem peciva, pšenice i sličnih žućkastih stvari za vrijeme likovnog, a najveće bi veselje bilo kad bi učiteljica zamolila da određenog dana donesemo domaći kruh koji smo napravili s mamama. Nažalost, moram reći da se moje pamćenje često zna pretvoriti u nediferenciranu masu događaja kojima se ne zna ni mjesto ni vrijeme ni datum pa tako ni sada ne znam kakav sam kruh koje godine s mamom mijesila, ali ono čega se sa smiješkom sjećam je čvrstog uvjerenja svakog od mojih prijatelja i prijateljica (naravno i mene same) da je baš „moja mama ispekla naaaaajbolji kruh“.
Ove bih godine gotovo i zaboravila na dane kruha (šteta bi to bilo jer je ipak lijepo posvetiti koju misao onome što je prehranilo ljudski rod i onome što često uzimamo zdravo za gotovo) da mi učenici jedne gimnazije u kojoj sam počela raduckati nisu rekli da je u četvrtak proslava Dana kruha. Baš je lijepo da u školama to ne zanemaruju ni u nešto starijem uzrastu (šteta, ali ne sjećam se da smo u našoj gimnaziji govorili o Danima kruha, a što bi falilo da smo mogli grickati malo kruha na satu hrvatskog npr? ). Tako vam evo, zahvaljujući njima danas ostavljam recept za najmekše pecivo koje sam uspjela smutiti u kućnoj radinosti. Moja se potraga na internetu završila ni više ni manje nego na slovenskoj Coolinarici gdje sam po preporuci našla „žemlje-dafke“ (koje ovdje prenosim bez izmjena)– mekano pecivo kao stvoreno za doručke s maslacem i domaćom mermeladom. Obično puno više cijenimo trud vlastitih ruku pa je stvarno lijepo povremeno napraviti domaći kruh ili pecivo. Ako se upustite u izradu ovih kruščića predlažem da to bude uz Bijelo dugme i „Da sam pekar“ – neka dojam bude potpun!
