EDIT: Od 2008. kad je ovaj recept objavljen, neke sam stvari naučila i puno toga još isprobala – za novu verziju krafni koja se lako može uklopiti u razne životne ritmove, pretplatite se na newsletter – detaljno razrađen recept nalazi se u ovom PDF-u. Promjena koju odmah vidite jest da ih više ne režem čašom nego radim kuglice.
Uzdah. Ni ove godine ništa od toga…
U mojoj obitelji su maškare uvijek imale važno mjesto – tome se posvećivalo puno razmišljanja, planiranja, energije i vremena. Kad sam bila mala, svake godine sam imala priliku pretvoriti se u nešto drugo. Indijanac, gospodin u fraku (te godine me jako ljutilo što je moja rodica bila gospođa u raskošnoj haljini – bile smo „par“ pa je trebao „dečko“…), nekoliko verzija klauna, svemirac, jednom u srednjoj školi čak i kostur (inače ne volim te spooky maske), samo nikad: princeza. A za tim mi je (kao i svoj onoj sili Pepeljuga, Snjeguljica i inih princezica u dječjim maškaranim povorkama) srce čeznulo… Mama bi uvijek rekla: „Ma daj, pa bit će hrpa princeza, daj da smislimo nešto drugo“. I smislile bi mi nešto drugo i svake godine bi to bila odlična maska. Baba bi se prihvatila šivaće mašine i za nekoliko dana i nakon nekoliko probnih „seansi“ nastala bi prekrasna maska. Eno ih i sad još u babe u šufitu (to vam je dubrovački za tavan, ali kako mi to uvijek zovemo „šufit“ bilo mi je nepojmljivo napisati babin tavan), ima ih još iz doba kad ih je baba šila za mamu i dunda (tj. ujaka), pa onda za mene, a sad se šije za mog malog brata (ove godine je charleston djevojka). Tu i tamo te haljine vide svjetlo dana jer se uvijek netko sjeti da u babe Ine ima svega pa svako par godina dožive ponovno svojih pet minuta…. Tako i treba.
Što se mene tiče, ove godine ništa od maškara – čekaju još dva ispita – jedan veći od drugog. Na stolu dvije hrpe knjiga, smanjuju se nehumano malom brzinom. Gledaju one mene, gledam ja njih i tako… Valjda ću ih se riješiti do kraja mjeseca. Već dvije godine sebi govorim kako treba sjesti na autobus i poći vidjeti na jedan dan kako izgleda karneval u Veneciji, ali nikako da to i učinim. Kasnije će mi biti žao što nisam.
Lani je zato bilo veselo. Nije bilo baš kao u Veneciji, ali je bilo i više nego dobro. Tema zabave je bila doba Marina Držića i ja sam konačno dobila priliku da budem barem nešto slično princezi. Ovom prilikom, ako ovo čita, a vjerojatno hoće, javno mami dajem do znanja da je moja jedina trauma iz djetinjstva koju je ona prouzrokovala (to što nisam bila princeza u maškarama) lani došla kraju.
lanjsko maškarano izdanje
Dakle, najbliže što sam ove godine došla maškarama su bile ove krafne…. I moram priznati da su bile dostojna utjeha. Bila sam se malo isprepadala radi svega što s njima treba „pazi da ti ne izgore, pazi da unutra ne ostanu sirove, pazi da te ulje ne poprska, pazi da imaju žuti obruč…“, ali na kraju nije bilo problema. Valjda je to početnička sreća.
Ovo je stari recept za krafne iz jedne prastare obiteljske kuharice kojem sam ovaj put napravila jednu malu preinaku. Inače kod nas doma u kuharici imaju „pokladnice 1“ i „pokladnice 3“. Gdje su nestale „pokladnice 2“, zašto se u kuharici uopće zovu pokladnice kad ih mi svi zovemo krafne i zašto uopće imamo taj br. 3 kad radimo samo „pokladnice 1“ su misterije na koje nemam odgovor…
– tanko razvaljajte tijesto
– pobrašnjenim rubom čaše režite krugove
– na polovicu krugova stavite malo mermelade
– pokrijte krugove s mermeladom preostalim krugovima
– utisnite rubove prstima
– režite ponovno krugove ali ovaj put malčice manjom čašom
– pustite ih da se dižu na pobrašnjenoj krpi pokriveni drugom krpom (i to na toplom)
– na kraju dobijete ovo
– pržite ih u dosta masnoće i nemojte
da bude gužva u posudi – pecite npr. 3 po 3
buhtle su plazile jezik, krafne se smješkaju
I nakon ovoga…
…sve što vam ostane jest ovo.
