Preživjeh sve ono o čemu sam vam kukala u prošlom postu i trenutačno vam tipkam iz Dubrovnika. Jučer sam pola dana provegetirala, a navečer me VIP vodio na sushi. Osim pravog sirovog sushija (koji obožavam), jeli smo i neke varijante za strašljive, s kozicama u tempuri i sl. pa mi je zapravo palo na pamet kako ne bi bilo loše početak ovog obećanog posta posvetiti upravo tempuri kao načinu pripreme.

Dosad sam na blogu samo jednom radila tempuru i isto je u igri bilo cvijeće (cvjetovi tikvica/fiori di zuccha/pupatori). Ali to ni-ka-ko ne znači da je tempura rezervirana za cvijeće – taj način pripreme možete koristiti za sve što biste inače pohali. Jer tempura i jest japansko pohanje. Ljepota i razlika tog načina pripreme u odnosu na klasično pohanje leži u hrskavosti tijesta u koji umačete povrće/ribu/što li već pohate.

A kako dobiti hrskavu, prozračnu, čipkastu koricu, a ne oklop nalik palačinki? Jednostavno. Ne želiš palačinku? Radi sve obrnuto nego kad radiš palačinke.

Kažu da smjesa za palačinke mora odležati – tempura ne smije. Radite je neposredno prije prženja.

Smjesu za palačinke treba izmiješati tako da u njoj nema grudica – tempuru treba miješati što manje i grudice od brašna nisu ni najmanji problem. Tradicionalno se tempura priprema u maloj količini i miješa se štapićima za jelo, tek toliko da se sastojci povežu.

Osim navedenog, najvažniji element tempure jest hladna voda i to po mogućnosti mineralna gazirana. Smjesa za tempuru treba biti ledeno hladna, a to se može postići na dva načina. Prvo, treba koristiti ledeno hladnu vodu (gle čuda), a drugo, ledenu temperaturu smjese možete održati tako da posudu u kojoj ste zamiješali tempuru smjestite u još jednu veću posudu punu leda. Funkcionira.

Povrće/ribu/meso/cvijeće koje namjeravate umakati u tempuru ne smije biti nimalo vlažno pa ako ste ga prethodno prali, posušite ga papirnatim ručnikom i po potrebi uvaljajte u tanki sloj brašna. Za bazgu to nije bilo potrebno, ali za ribu i meso ne bi bilo loše.

Kad sam dobila svoju pošiljkicu bazge, bila sam toliko nestrpljiva da sam je pošto-poto htjela ODMAH iskoristiti na neki način. Jedino za što ne treba namakanje + čekanje bila je pohana bazga. Pohanje me asociralo na tempuru i unatoč svim hitnijim poslovima koji su me u tom momentu čekali, zaputih se u kuhinju.

Zov tempure.

Iskreno, nisam imala pojma što da očekujem od pohane bazge i mnogi su me pitali kakvog je zapravo okusa. Sve zajedno je prilično blago sa suptilnom notom bazge koju osjećate npr. i u soku, ništa ne prevladava, nema intenzivnog okusa i s malo cukara u prahu imate prekrasan i brz desert koji bi se divno slagao s kuglicom sladoleda od vanilije.

Okus me oduševio i kako mi se bazga u tom trenutku učinila kao pravo umjetničko djelo prirode, odlučila sam je nakratko uokviriti. Međutim, okvir nije dugo potrajao, bazgu sam počistila s tanjura, a ionako je najljepša bez okvira, na stablu.