A što sam se namučila s naslovom ovog posta…
a) Zobena kaša? Užas, zvuči kao doručak jadnog Olivera Twista.
b) Zobene pahuljice? Previše kornflejksasto.
c) Zdravi doručak? Istinito, ali nejasno.
d) Zobena kaša s bananama, kokosom, makom, medom i cimetom? Ravno u sridu, ali čovjek se umori dok to samo i pročita.
e) Najbolja zobena kaša na svijetu? Nimalo skromno i presubjektivno.
f) Porridge? Neutralno i precizno, nema prizvuk Olivera Twista samo što neće svi znati o čemu se radi.
g) Gurmanska zobena kaša? Koliko god moj pojam gurmana bio fleksibilan, ovo mi jednostavno ne zvuči dobro.
h) Zobena kaša za sladokusce? Da. To je točno to – zobena kaša. A za sladokusce zato što ipak nije bilo kakva zobena kaša.
Toliko premišljanja za nešto ustvari tako jednostavno… Sve u jedan lonac, par minuta miješanja i topao, zdrav i silno ukusan doručak je na stolu. Kad shvatim da sam pretjerala s “gulozarijama” i osjetim da je vrijeme da u usta stavim nešto zdravo i hranjivo, ovisno o godišnjem dobu i dobu dana, obično se okrenem juhi od mrkve, lešo mahunama ili posljednjih godinu dana ovom receptu.
Da ovakvo nešto postoji saznala sam zahvaljujući svojoj kolegici Loreti koja voli fino jesti i za koju sam se uvjerila da zna što je stvarno dobra hrana (drugim riječima, pravi je sladokusac, kao i oni iz naslova posta) pa sam joj odmah povjerovala kad mi je rekla da prelistam “Jamiejevo ministarstvo prehrane” i da isprobam zobenu kašu. Zašto sam čekala godinu dana da s vama podijelim to otkriće, e to vam već ne bih znala objasniti. Ovo je idealan doručak za hladna zimska jutra ili zgodan večernji obrok kad se vratite promrzli s posla, kad su vam noge hladne i kad vam leđa vape za masažom. Znam da vani ptičice pjevaju, da miriše proljeće i da se malo teško uživiti u ovaj zimski scenarij, ali nikako nisam htjela čekati još godinu dana dok vam saopćim ovu vijest. Sjetit ćete se vi mene kad zahladi…
Ideja za recept dolazi iz kuharice Jamieja Olivera “Jamiejevo ministarstvo prehrane”. Iz nje sam uzela osnovni omjer koji se može koristiti kao baza za bilo koju kombinaciju koju vam srce poželi. Meni je najdraža ova koja slijedi, ali banane možete zamijeniti bilo kojim voćem, mak i kokos bilo čim rastresitim s malo arome, med agavinim sirupom, cukarom ili ničim, cimet bilo kojim začinom, mjendule bilo čim hrskavim… Kombinacije su bezbrojne.
Sad sam vam išla napisati taj osnovni omjer pa sam shvatila da ga (opet!) nisam zapamtila. Tako je to sa mnom i s brojevima… Zato papirić s četiri osnovna sastojka stoji uvijek zalijepljen na mini polici za kuharice u kuhinji i već se pomalo i isprljao (nisam odoljela da vam ga usput i ne slikam), a točno preko puta njega stoji isti takav papirić s omjerom za palačinke (njega vam nisam slikala, o palačinkama drugom prilikom). Što da vam kažem, definitivno nisam od onih koji kao iz rukava sipaju: 125 g brašna, 180 g cukara, 3,5 ml ulja i sl… Pa za to bar postoje kuharice i olovka i papir – mozak treba čuvati za zanimljivije stvari od beskrajnih popisa sastojaka.
