Ta me crvena blitva privlači kao čarobni štapić.
Sva sreća da u mojoj opčinjenosti u pomoć uskoči Suzana, nasmijana cura koju sam dosad u životu vidjela dvaput i oba mi je puta nosila rabarbaru pa moja mentalna slika na spomen njezinog imena izgleda otprilike ovako:
Ako ste se nadivili mojim crtačkim sposobnostima, možemo preći na stvar. Suzana mi je prije mjesec dana donijela vrećicu s kilo-dva rabarbare i, s obzirom na to da u tom trenutku nisam imala jasnu ideju što bih s rabarbarom, poslušala sam njezin savjet, izrezala je na kockice i zamrznula.
To mi je dalo dovoljno vremena da istražim s čim se ova za mene neobična biljka dobro slaže.
Prvo, možda biste se začudili da čujete da je rabarbara podrijetlom iz Sibira. Meni to nikad ne bi palo na pamet. Doima mi se nekako skandinavski. Ili čak kubanski. Ali nikako sibirski.
Zanimljivo je i da je njezino lišće otrovno pa se stoga konzumiraju samo stabljike (ako mene pitate, ionako su ljepše i šarenije).
E sad, problem je s rabarbarom što je prilično kisela pa se toj kiselosti mora doskočiti dozom cukara. A kad to učinite, crvena blitva se naglo pretvara u nešto okusom nalik jagodi, s primjesama okusa jabuke. Taj je voćni okus dovoljno jak da bi podnio i duža iskuhavanja pa je rabarbara dobrodošao dodatak u raznim crumbleovima, pitama i sličnim divotama.
Zbog svoje kiselosti najbolje se ponaša u kombinaciji s izrazito slatkim sastojcima kao što su cukar, med, javorov sirup ili agavin sirup, ali može se dodavati i u slana jela.
Dakle, ako se kad dočepate rabarbare, možete je dodati u uobičajene kombinacije s bobičastim voćem i jagodama, s vanilijom i mjendulima, s anisom, narančom, mangom, đumbirom i šafranom. A ako pak budete nešto više avanturistički nastrojeni, rabarbaru možete dodati u jela s janjetinom, krastavcima, svinjetinom i plavom ribom.
