Ne dajte da vas naslov zavara – ova fina salata koja krasi naše svečane stolove nema apsolutno nikakve veze s Francuzima. Kao nadobudna studentica francuskog pitala sam to jednog profesora (Parižanina!) i on uopće nije znao o kojem se jelu radi. Tajna je u tome da Francuzi tu salatu nazivaju ruskom salatom (salade russe). Ako prošvrljate nekim od njihovih kulinarskih stranica, pod tim naslovom naići ćete na recepte koji imaju približno iste sastojke kao naša francuska salata. Sad bi još samo trebalo vidjeti što Rusi imaju za reći o tome.

Kod njih ta salata ima – pogađate – drugačije ime. Zove se salade Olivier, a dobila je ime po kuharu koji ju je osmislio 1860-ih godina. Bio je to Lucien Olivier, glavni kuhar u tada renomiranom restoranu “Hermitage” u Moskvi. Ubrzo nakon što ju je osmislio, ta salata je postala najprepoznatljivije jelo tog restorana, a njen je recept bio strogo čuvano blago pa se ni dan-danas ne zna kako se točno pripremalo to popularno predjelo. Ono što se zna je da je sadržavala teleći jezik, kavijar, zelenu salatu, komadiće jastoga, kapare, male krastavce, tvrdo kuhana jaja i sojina zrna. Nema baš mnogo veze s današnjom varijantom.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, jedan od Olivierovih pomoćnih kuhara pokušao se dočepati recepta. Dok je Olivier (sam, kao i obično) pripremao preljev za salatu, pozvali su ga u vezi nekog hitnog slučaja što je Ivan Ivanov, njegov pomoćni kuhar, iskoristio i otprilike shvatio od čega se tajni recept sastoji. Nakon toga je pošao raditi u konkurentskom restoranu „Moskva“ gdje je posluživao začuđujuće sličnu salatu. Nakon toga, Ivanov je čak prodao recept nekim izdavačkim kućama i salata se pomalo počela popularizirati. To je nužno rezultiralo promjenom sastojaka – sve što je bilo sezonsko ili preskupo je zamijenjeno pristupačnijim namirnicama i malo po malo, nastala je „francuska“ salata kakvu danas poznajemo.

Ta verzija je bila nezaobilazno jelo na svečanostima u Sovjetskoj Rusiji (naročito na proslavama Nove godine) jer su se svi potrebni sastojci mogli nabaviti i usred zime. Iako se sada mogu pronaći i puno egzotičnije namirnice, francuska salata i dalje ne gubi na popularnosti. Osim u Rusiji, često je konzumiraju i u Iranu (gdje joj se dodaju komadići piletine) te u Španjolskoj i Portugalu.

I još jedna jezična sitnica… (s obzirom na to da ovdje ipak imate posla sa studenticom jezika!) U Francuskoj ju još nazivaju macédoine de légumes (miješana salata od povrća), a razlog zbog kojeg vam to kažem je upravo ta riječ macédoine. Naime, njeno je značenje “mješavina” i koristi se često za salate miješanog tipa (poput voćnih npr.), ali može se primjenjivati i na mješavine koje se ne konzumiraju. Vjerojatno vas podsjeća na Makedoniju? Imate pravo. Taj je naziv ušao u širu uporabu krajem 18.st. (koristio se tada isključivo za voćnu salatu), a aludira na raznolikost naroda u Aleksandrovom makedonskom carstvu.

E, sad kad sam vas pošteno udavila sa svim ovim detaljima, možemo prijeći na stvar.